Slavica

Tog jutra čistačica je dobrano okasnila, a kada je stigla, uletela je u ordinaciju poput glavnog doktora i sebi nasula šoljetinu kafe koju je srkala skoro do osam, praveći pauze da obriše hodnike. Čišćenje ordinacije i kuvanje te kafe obavila je naravno Slavica. 

Nikada nije razumevala kašnjenje, kamoli bahatost i neodgovornost. Bila je naučena još od detinjstva da svoje obaveze ispunjava marljivo, a da, šta god u sebi mislila o drugima, onda kada je to pogrdno, zadrži za sebe po principu - ako nemaš ništa lepo da kažeš, onda ćuti. Još jedna bitna lekcija zasnivala se na onoj dobroj staroj da umiljato jagnje uvek sisa više ovaca.

Nije kritikovala čistačicu koja je sama izgledala prljavije od hodnika, a ni obesnu i umišljenu matoru zubarku Dragicu kod koje je radila. Imaš posao, kakav god bio, govorili su joj roditelji, slabo je plaćeno ali neko nema ni to. Početnik si, budi vredna, kasnije ćeš ubirati plodove strpljenja.

Često joj je glavom odzvanjalo to “a neko nema ni to”. Pa ja nisam taj neko, pomislila bi, ja sam ja, i želim više od toga. 

Pobogu Slavka, nemoj mu više davati bombone, zubi su mu uništeni a nema ni deset godina! - vikala je Dragica, skoro pokrivajući ogromnim telom čitavog sićušnog dečaka. Koliko ti je godina, mali?

E-e..E-et! - pokušavao je da izgovori savijen pod Dragičinim sisama, s pola aparature za popravke u ustima.

Devet? Šta kaže?!

Sutra puni devet, zbog toga su bombone, doktorka. A ne zna doktorka, mili, da se bombone samo sisaju, a da čokolada više šteti zubima! - umekšavala je sestra, pakujući mu poklončić pred polazak.

Volela je decu, maštala da ih rodi jednom, nekome ko će se sa njom smejati i umeti da im bude pravi pravcati tata. Ali takvog u malom selu još uvek nije upoznala. Oni po gradu tražili su drugačije pd nje.

A gde nabavlja Slavka ovakve đakonije, a? Ovih bombona nema kod nas u prodavnici… - prišla je čistačica i izvukla jednu bombonu iz kese, na šta je dečak izdužio vrat i razrogačio oči.

Iz grada, iz grada! Slavka voli tamo da se voza! - viknula je Dragica pa ju mrko pogledala.

Jesi li poželeo nešto lepo za rođendan? - pitala je Slavka malog Jovana na izlasku iz ordinacije, a onda mu naglo stavila prst na usnice. Ne ne, nemoj mi reći, jer onda ti se neće ostvariti!

Mogu samo nešto da Vam kažem, teta Slavka? To nije vezano za ljude, ni za tatu, nego za jedno mesto!

Dobro, dobro, ne smeš mi odati. Imam i ja takvih želja..

Kakvih, da odete negde? Gde?

Na more, na primer. Znam, daleko je jako. Ali eto, to poželim za skoro svaki rođendan… Eno ti tata stiže, kreni, da te ne čeka.

Kako je ulazio u auto, Jovan je zaboravio i na bol u zubu u i na kesicu bombona, ljubeći u obraz oca kome se najviše radovao. Majku nije imao i nikad se nije pominjalo ništa o njoj. Dragica je rekla da se pričalo po selu da ga je ostavila ubrzo nakon porođaja, spakovala prnje i nestala bez traga.

A on. On je bio sve ono o čemu je maštala. Nije imala kome da priča o Jovanovom ocu, niti zbog čega svoje dete već nekoliko dana čeka ovako isto, u kolima. Ranije je izlazio, sedeo bi u hodniku, pričao s ljudima iz sela, sa čistačicom, sa Dragicom. A najviše sa njom. Dok ih je posmatrao kako se kikoću, Jovan bi pratio svaki pokret njenog osmeha, svaki suptilni gest nežnosti između nje i oca, potajno se možda nadajući da će neka nova majka ući u njegov život.

Ocu to, očigledno, iz nekog razloga nije odgovaralo. Sigurno sam previše brbljiva - pomislila je Slavica, kriveći uvek sebe, tipično ženski, kao da je uvek za sve kriva. Sigurno sam lupetala i preglasno se smejala. On je ozbiljan čovek, šef u firmi, ima i godina. Šta ću mu ja, neka balava sestrica. Ni svoje ime mi nije rekao, znam ga kao gospodina Matića. Nosi taj crveni šal čitave ove zime, kao da mi toplinom boji sve ove hladne dane probnog rada. Ali otišao je.

Dugo je posmatrala trag automobila na pokislom parkingu ispred Doma zdravlja, pozdravljajući se sa prvom i verovatno zadugo poslednjom emocijom dopadanja koju je ikad osetila.

Nisam ni ja za bacanje, utvrdila bi kada bi prkos ponovo proradio. Zgrabila je jaknu, jedva se javivši Dragici koja ju je ispratila tamnim pogledom pomešane zavisti i nerazumevanja. Dvadeset pet mi je godina, mnogo je toga što ja umem kao nijedna druga - unutrašnji glas pojačavao joj je urušeno samopouzdanje. Nisam stvorena za učmao život i ovu sredinu, nikada nisam bila. Čuće svet još za mene, obasjaće mene svetla nekog većeg mesta, a onda idem dalje, treba verovati u snove! 

Svratila je kući da pokupi nekoliko stvari, podsećajući roditelje da je petak i da žuri na drugi posao. Oni nisu mnogo zapitkivali, bilo im je drago što se trudi, što je uvek svaki savet poslušala, što su je dobro vaspitali i osamostalili da postane odgovorna odrasla osoba koja ne preza od viška rada.

Presvukla se u očevim kolima, razmišljajući nervozno o tome kada će priuštiti sopstvena. Setila se drugarice sa studija kojoj su prilikom svakog izlaska pucale čarape i zločesto se nasmejala. Njene uvek stoje savršeno, a mini-suknja ih otkriva taman koliko treba. Nije bila od onih jeftinih koje odmah pokažu sve. Smatrala je da ima stila. Jedva je dočekala da raspusti kosu uvek stegnutu šnalama u prokletoj ordinaciji.

Dodala je gas i kao mlaznjak projurila pokraj velikog Luna parka na putu za grad. Setila se kako ga je Jovan par puta pomenuo. Smrknuto nebo izgledalo je tako nisko kao da će auto svakog trenutka probiti u jedan od teških oblaka. 

Trideset kilometara proletelo je pod točkovima kao tri metra. Zastala je kraj koleginica čija noćna smena je otpočela sa zalaskom sunca. 

Mnoge nisu birale i ulazile su kod prvog koji bi stao. Baš neke od tih vraćale bi se izudarane, ili što je još gore, bez zarade. Ne i Slavica. Umela je da namiriše ‘normalnog’ i na tome su joj zavidele. Nagađale su kako sigurno već ima podebelu ušteđevinu jer odradi makar petoricu svakog petka, dok su one tu i vikendom s mnogo manje uspeha. 

Slavicu bi šminka potpuno promenila. Bila je jaka i tamna, skoro napadna naspram njenog bledog lica i slamene kose. Držanje joj je bilo slobodno ali ukrućeno, odajući da drži do sebe. Ni nalik onoj povučenoj i krotkoj sestri zubarke. Šepurila se u potpunoj vladavini prostorom, a njene zgodne, duge noge ni ženu ne bi ostavile ravnodušnom. Desilo se da uđe sa parom ili dva, da je žene gledaju šta radi sa njihovim muškarcima. Jednom je jedan zaustavio da mu sinu oduzme nevinost, a zatim je navalio i on. Bilo je ludaka, ali punih para. Para koje su joj iskovale put do zvezda.

Imala je sposobnost da odvoji um od tela. Kao na dugme. Da odseče u mozgu centar za bol, i ne samo to, sve te dodire, masne, pohotne, jezive, prljave, uzbuđene, okrutne, doživljavala je kao dodire jedne te iste ruke - dodire života koji je iskušava, sa kojim se bori i koji je na kraju redovno od nje poražen. Nije odvajala njihovo vođenje ljubavi od silovanja - nikada nije mogla potvrditi da li se desilo jedno ili drugo, jer nije poimala grubost kako bi to činilo obično ljudsko biće. Slavica je imala cilj, a teret sredstava za dolazak do istog podnosila je kao nužni deo posla, baš kao kada čistiš ordinaciju, poliraš opremu za vađenje zuba ili slušaš neobuzdane urlike pacijenata kojima Dragica pred penzijom pogreši dozu anestezije.

Koliko god naoštrena te večeri, nije je držalo mesto. Imala je osećaj kao da nastupa početak kraja, da će se noć završiti brzo, izmušće samo jednu od bogatijih mušterija i otići negde, na primer u neki bioskop. Ne seća se kada je poslednji put pogledala film. Žurilo joj se negde, kao da još uvek beži od one seoske sebe, iako ju je ostavila kilometrima za sobom. Stisnula se u kratak kožni mantil kada je zaduvao prvi noćni vetar, a neočekivani automobil se zaustavio baš pored nje. Pogledala je u ogorčene drugarice sa leve i desne strane, i ni sama ne zna zašto navukla svoju kapu skoro do očiju, smestivši se u toplo vozilo.

Uhhh, hladno večeras! - progovorio je glas pored nje.

Nije ga pogledala. Za nju su svi imali isto lice, baš kao što su im dodiri bili svi jednaki. Umesto da kaže išta o vremenu, hladno mu je izdiktirala trenutne cene svojih usluga.

Imam osećaj da ti se žuri?

Ne, baš tebe čekam ceo dan da pričamo o vetru. Hajde, vozi.

Muškarac je krenuo, pomalo iznenađen ovakvom drskošću. Gledajući u Slavičinu butinu umesto u put, umalo je skrenuo u kanal.

Oprosti, zaneo sam se..

Idiote, hoćeš da me ubiješ?! - kriknula je, a zatim zatekla dlan na svojoj butini. Osvrnula se u nazad da vidi vozi li još neko iza njih, kada je na zadnjem sedištu ugledala u polumraku odbačen dugi crveni šal. Pogledala ga je u lice.

Vozio je sada mirno, povukavši ruku. Pa to je on. Jovanov otac. Bezimeni gospodin Matić! 

Stani, molim te.

U čemu je problem? - pogledao ju je, kada je shvatila da on nju ne prepoznaje.

Ništa… izvini sad ti. Vozi.

Parkirao je nadomak šume gde nije bilo žive duše u radijusu od desetak kilometara.

Pušenje onda? - upitala je hladnim tonom, skupljajući dugu kosu iza ušiju.

Ne… Nisam baš mislio… ovaj.. Jebiga prvi put mi je da ovo radim, znaš. Nisam takav, tačnije, ne umem ja baš to…

Da nisi od onih koji zovu kurvu da se ispričaju jer ih više niko kući ne sluša?

Sad kad to reče, kao da sam već čuo negde, mislim, tvoj glas..

Ne lupetaj. Da znaš da i tu priču naplaćujem isto kao da je seks.

Nema problema. Znaš… Moja žena je otišla.. ostavila me sa detetom. Zvao sam stariju sestru da ga čuva, došla je kod nas da živi i da mi pomogne, bio sam izgubljen. Sandra, moja žena, je rekla samo da ne razume takve kao ja, bez strasti, u poslovima, a ja… Samo sam želeo da imaju sve, da im ne fali. Moj sin ima devet godina, sutra puni… i bukvalno me ne poznaje jer sam danonoćno u firmi, i pre neki dan ja nisam izdržao više, uzeo sam par dana sada.. da razmislim da li da dam otkaz…da sve nekom drugom prepustim pre nego što poludim..

Dobro, i? Kukavica si da to uradiš? Radije ćeš da odgajaš dete koje sve ima a ti nisi prisutan u njegovom odrastanju?

Neću… u pravu si. Upravo je to trebalo da mi neko kaže! O Bože…

A nije bilo drugih žena posle detetove majke?

Jeste… ali ništa sa njima. Do jedne, nedavno, koja mi se dopala. Ali je premlada, ma mlađa od tebe sigurno. Ne verujem da bi sve to shvatila…

Izvini - Slavica je izvukla cigarete iz tašnice i zalupila vrata za sobom pre nego što je mogla da čuje kako joj govori da slobodno zapali u autu.

Nije bila nikakav pušač i nije samo zbog toga izašla. Saznala je stvari koje su je dugo mučile. Čudilo ju je to da neko može potpunom strancu da poveri najdublje tajne, a da nekome ko ga želi, u čijim očima je mogao da prepozna nadu, nije pružio ni š od šanse.

Prošetaću odavde - rekla mu je provirivši u kola.

Jesam li te nečim uvredio? - upitao je, zagledajući je sa svih strana, kada se uplašila i samo odmahnula glavom pre nego što je nestala u mraku.

Imala je priliku da proba, baš sa njim. Sa jedinim kog je želela. Ali ne ovako. Ne u ovoj ulozi, u ovoj odeći. Sve je u njoj gorelo, ali ne kao da tek plamti, nego je do temelja sparušeno i izgara od očaja da ga samo zagrli.

Neko je svirnuo, kada se skamenila. Srećom, to nije bio gospodin Matić. Ali je ličio na njega. Prosečan čovek u tridesetim, kose dovoljno crne kao njegova, očiju dovoljno svetlih kao njegove.

Samo je upala i ustima mu se zakačila o šlic koji više nije puštala. Vešti prsti brzo su priskočili u ponoć. Nije se bunio, ne znajući ipak šta ga je snašlo. Dahtao je kao zver dok ga guta, nestajući duboko u njenim mekim čeljustima. Nije se šalila, niti je jednim pokretom bila ona žena koja ga čeka kod kuće sa večerom koja se hladi. 

Bila je pohotna i vrela, ona koju bi svaki poželeo, ona za koju osetiš da istinski voli sve što ti radi, da ga dudla od srca i da je posvećena samo tome, tvom zadovoljenju, da ti se namešta kao nijedna, pušta da u nju uđeš kao tvrđavu na čijem je vrhu tvoja zastava, a ona samo tvoja, osvojena, pod tobom, svršava ubrzano zaredom dok je poloviš i mrcvariš jače od pola sata, jednom, pa još jednom nakon toga, i opet, jer ti erekcija ne spada i sve ti je tvrđi, jer te ona izluđuje, jer ti radi ono iz snova koje je svaka trebala a nijedna nije mogla do kraja, sve do nje, koju si čekao da naguraš na svoj kurac do samog dna, da je voziš tim beskrajem do svitanja. Ali je mnogo ranije otišla.

Koliko košta sve ovo? - preznojen i izmužen, mladi čovek se poluobnažen uhvatio za debeo novčanik, gledajući je i dalje požudno kao da se u sebi prekoreva što bi je pojebao iznova.

Ništa - rekla je mirno, popravila frizuru i istrčala.

Stigla je do svog auta gde je i odspavala. U rano jutro primetila je svežanj novčanica kako vire iz tašnice. Za priču, ne za seks. Za onih par, njegovih, rečenica. Nikada nije saznala ništa više o njemu i njegovom velikom srcu, da li je u njemu zaista umrla svaka strast i samo je jurio za blagostanjem. Nije saznala čak ni to da se zove Slaviša, da je samo jedno slovo razlike u njihovim imenima.

Na putu za selo, svratila je u Luna park i pod ime Jovan Matić uplatila nekoliko vožnji na vrtešci, kupila velikog belog medu sa crvenim srcem na stomaku, i ogroman paket slatkiša, bez čokolade, da radnica rasporedi svaki put kada tata dovede malog Jovana. 

Još dugo je videla njegove oči tamo gde ih nema, sećajući se svakog uzdaha onog koji je ličio na njega. Pred očima su joj bile slike tog divljeg jahanja, sumanutog prodiranja i bezumnog nasrtanja od kog joj su joj još danima treperili i telo i duša.

Pomagala sam drugarici u magacinu, na istovaru neke robe - objasnila je majci kada ju je upitala zašto toliko dugo traje ta noćna smena. Pa pošteno je pomoći, i novac smo podelile, rekli ste da je bitno da se snađem i budem vredna.

Svratila je do ordinacije da pokupi par svojih stvari i popije kafu sa čistačicom. Dragica još nije bila stigla. Jovanu su sada svi zubići zdravi i može da se bavi ostvarivanjem svoje rođendanske želje.

Kuda ćeš s tolikim koferom? Reci mi da nisi opljačkala neku banku?! - upitala ju je masnokosa lujka.

Ah, haha… Mnogo gore od toga! - Slavica se sočno nasmejala.

Zaslužen odmor i šum talasa, tamo daleko, čekali su samo na nju.

Kategorija:
Strejt erotske priče