That One Pillowcase, Carrying So Many Memories
Postoji ta jedna jastučnica. Znaš ono kad nešto nije samo stvar, nego postane dio tebe? Retro uzorak, plavi listovi na bijeloj podlozi, kao da je netko slikao šapatom. Svaki listić pomalo nepravilan, kao perika koja se nikad ne raščešlja do kraja. Nije nova, ali to joj i daje dušu. Bila je mamine mladosti, a sad je moje utočište. Zimi je hladna, ljeti miriše na sapun. Perem je često, ali nikad zajedno s ostalim rubljem. Ne! Ona ima svoj tretman. Lagani ciklus, pola čepa Duel omekšivača (da, žuti), a kad je vadim iz perilice, uvijek je prislonim na nos i dišem, kao da provjeravam je li još moja. A jest. I bit će. Suši se brzo, tanka je, stara tkanina, prozračna. Ponekad ju iznesem van pa dok se suši, gledam je kako se njiše na vjetru. Kao da mi maše: „Brzo ćemo se opet vidjeti“. I čim je suha, odmah ide na krevet. Nikad ne čekam večer. Obučem jastuk u nju kao da ga spremam za poljubac. A kad legnem, uvijek prvo naslonim obraz na onu stranu gdje je šav popustio. To malo pucanje platna tamo gdje su mi suze jednom procurile. Znaš, ona je jedini svjedok kako u tišini dijelim misli s njom, kako joj šapućem, kako se ponekad nasmijem bez glasa. Zimi je držim bliže uz lice, dublje u naručju. Ljeti samo jedan kutić, dovoljno da ga osjetim, a da se ne znojim. I znaš što? Nikad je nisam ponijela ni na jedno spavanje kod drugih. Nije za tuđe oči. To je moja jastučnica. I moj jastuk. I moje misli. Tu sam prvi put istinski zagrlila sebe. Ležeći baš na tom jastuku.
Kad sam si priznala da sam „ono“ (kako me svijet često zove), nisam odmah znala što to sve znači. Nije bilo skripte. Nije mi nitko predao papire s uputama: „Draga Mateja, evo ti ovaj katalog s pravilima ponašanja, očekivanjima i pozama koje ćeš morat izvesti prije ili kasnije.“ Ništa od toga. Ali jedno je sigurno. Čim kažeš da se osjećaš kao žena, ljudi odmah pomisle i na seks. Kao da to ide u paketu. Kao da ne možeš postojati bez da te netko zamišlja golu, na koljenima, raširenih nogu ili još gore, dok te pitaju „a jel’ ti uopće možeš svršit?“ ili još bolje, ono omiljeno: „imaš li TI još onu stvar dolje?“ Kao da se život ovakvih svodi na to što rade kad ugase svjetlo. A ja, ja sam to tek počela otkrivati. Iskreno, nisam ti ja od akcije. Ne kažem da mi ne paše dodir, paše mi. Ali onaj nježni, prstić po leđima, kad netko diše pokraj mog uha, kad osjetim da me želi, ali me ne napada. Ono što mene najviše zbunjuje u cijeloj toj seksualnosti je strah od boli. Neću lagati, pokušavala sam. Isprobala sam prste. Razna pomagala. Sve ono što žene navodno vole. Ali meni, meni to jednostavno nije to. Jedan prst, kao da se nešto zaglavilo. Dva prsta, ok, ali samo ako sam baš jako napaljena. Tri, ne stanu, ne idu. Tijelo kaže ne. I to je nešto što sam morala naučiti slušati, kad moje tijelo kaže: dosta. A znaš što nikad ne kaže dosta? Usta. Usta bi mogla stalno. Meni je pušenje kao ples. Kažeš mi da kleknem, ja kleknem. Pogledam te odozdo, drhtim jer znam da me gledaš kao ženu. I u tom trenutku, u ustima, u jeziku, u ritmu, sve mi ima smisla. I ne moraš mi ništa reći. Kad ti tijelo zadrhti, kad dah postane dublji, kad osjetim vrhunac, sve mi tada ima smisla. To je nešto više od orgazma. Osjećaj kad mi se oči zalijepe, kad ne mogu otvoriti kapke. Kao da me svijet ugasi na par minuta. Mrak, toplina, sigurnost. Nema pitanja, nema sumnje. Samo priznanje da sam bila dobra, da sam bila žena. I da je netko želio to podijeliti sa mnom. Zato nekad pomislim, možda mi seks, onaj "klasični", ne treba. Možda mogu samo s usnama. Samo s gutanjem. S tim mirisom što ostaje cijeli dan. Možda je to dovoljno. Ali život uvijek ima neku drugu ideju.
U porukama ga zovem „budalo“ ili „kretenu“, iako mi se zapravo sviđa. Ima taj opušteni stil. Uvijek je u istoj sivoj trenirci kroz koju se sve ocrtava. Bez majice. S tom facom kao da mu je sve dosadno, a zapravo samo čeka da mu pošaljem fotografiju koja će mu popraviti dan. I, naravno, pošaljem. Jer, iako glumim da sam iznad toga, da me takve igre ne pogađaju, čim napiše "obuci onu haljinu, znaš ti koju", već sam pred ormarom. Namještam kameru, podešavam kut, trudim se izgledati točno onako kako on želi: pomalo kučka, pomalo ranjiva. A zapravo sam samo željna da mu se svidim. Govorim kako mi seks i nije nešto posebno. Kažem da više volim oralni, nježnost i dodir. Ali on to sve okrene u svoju korist. Piše mi „ti si samo rupa koja još ne zna da to voli“ ili „budi pametna i primi ga, to ti je sudbina.“ Pravim se uvrijeđena. Ne odgovaram satima. Ali onda mu ipak pošaljem sliku svojih bedara s porukom: "Ti si idiot." Na što on odmah odgovara: "Znam. Al' ćeš svejedno primiti." U meni sve negoduje, ali i pulsira. Jer on me ne moli. Ne uvjerava. Ne laže. Zna. Zna što želi i ponaša se kao da mu to pripada. A ja glumim otpor, ali već pripremam crvene čipkaste tange koje nosim samo kad želim izgledati posebno. Svjesna sam da ih neće dugo gledati. On mi nikad ne kaže „Lijepa si“, ali mi napiše „Razbit ću ti guzu.“ I meni srce preskoči, iako to nikome ne bih priznala. Tjednima već sanjam što mi obećava. Tjednima se diram pod tušem, isprobavam položaje, zamišljam ga iza sebe. Pitam se hoće li boljeti? Hoće li me držati za vrat ili će me samo šutke uzeti? Najgore od svega je što poruke koje bi me trebale uvrijediti, često čitam s razmaknutim koljenima. I iako mu nikada ne napišem da, nijednom nisam rekla ne. Samo mu se smiješim. Šaljem slike. Ostavljam otvorena vrata. I stana. I vlastite glave. Možda ipak želim da bude u pravu. Možda ipak želim da me natjera da priznam ono što već osjećam tamo dolje, u donjem dijelu trbuha.
Još ujutro mi je poslao poruku: "Večeras dobivaš ašov." Samo to. Ni smajlić, ni objašnjenje, ništa. Guglala sam, pretraživala Urban Dictionary, Vukajliju, čak išla na Reddit, ali nigdje ništa konkretno. Na Vukajliji je pisalo nešto bezveze, da je to neka dosadna misionarska poza s dodatkom klasične muške nezainteresiranosti, ali znala sam da to nije to. Poznavala sam ga. Kad on nešto najavi, to znači da me čeka nešto za što nisam spremna, ali što ću mu svejedno dati. I baš me to palilo. Osjećaj da on zna, a ja ne znam. Cijeli dan sam provela u onoj slatkoj, nemirnoj nervozi što steže u trbuhu i tjera te da se deset puta presvučeš, da stojiš pred ogledalom i preispituješ svaku crtu svoga tijela. Na kraju sam ostala pri prvobitnom planu. Crvene čipkaste tangice, grudnjak koji je više dekoracija nego odjeća, a nokti na rukama i stopalima lakirani u isti krvavi sjaj. Crveno. Kao upozorenje. Ili poziv. Posteljinu sam oprala, naravno onu najdražu, s jastučnicom na kojoj je plavo lišće, ono što mi svaki put kad legnem šapće da sam kod kuće. Da sam sigurna. I spremna. Kad je došao, ušao je bez riječi, samo me pogledao, a ja sam mu kroz smiješak dobacila: "A da ti samo popušim?" Nije odgovorio. Samo me zgrabio za struk i bacio na krevet kao da mu vrijeme curi, kao da mjesecima skuplja glad. Našla sam se na sve četiri, s guzom visoko u zraku, a on kleknut iza mene, bez oklijevanja, bez pitanja, samo je pomaknuo tange i počeo me lizati. Ne klasično, nego onako kako sam sanjala da me netko može lizati. Kao da mu je to posljednji obrok, kao da sam mu dar, kao da je to jedini način da preživi. Njegov jezik bio je gladan. Kružio je oko mene, polako, zlobno, istraživački, od ruba do ruba, sve dublje, sve smjelije, sve više kao da me kaznom lomi na komade, a ne miluje. Cijela sam se stresla, a stisak moje guze, onaj obrambeni, naučeni, polako je popuštao. Osjetila sam kako nešto tvrdo u meni počinje pucati, topiti se, kako se prvi put u životu otvaram bez otpora. Slinavo, vlažno, toplo i sramotno. Nije prestajao. Lizao me kao da me hipnotizira, jezik mu je pronalazio mjesta za koja nisam ni znala da postoje. Kada je konačno stao, kad sam već bila potpuno mokra, podigao se, pljusnuo me dlanom po guzi i rekao tiho, gotovo svečano: "Sad ćeš vidjeti što je ašov." Popeo se na krevet, čučnuo iza mene i uhvatio me za kukove. Sama od sebe, gotovo nesvjesno, dopuzala sam naprijed, tako da mi je guza ostala najviše u zraku, a cijelo tijelo klonulo prema dolje, lice utonulo u jastuk, onaj isti iz djetinjstva. Poznat miris. Sigurno mjesto. Ali ništa od ovoga nije bilo sigurno. Postala sam baš to. Rupa, obraz, tkanina, ništa više. Tada sam osjetila nešto teško, veliko. Njegovo stopalo na mojoj glavi. S tragovima tamnih čarapa koje je tek skinuo, koža još topla, znojna, muška, s laganom hrapavošću pete što me grebala po tjemenu. Pritisnuo me ravno, čvrsto, ne nježno, nego kao da me zakucava, kao da me sadi u tu postelju. Gledala sam svoju jastučnicu, to plavo lišće, ono stablo koje sam kao mala crtala kredom ispred zgrade, i sjetila se sebe kako sjedim na travi i radim krunu od tratinčica, ponosna jer sam jedini dječak u kvartu koji zna kako da se one ne raspadnu. I sada, godinama kasnije, opet sam imala nešto na glavi. Ne cvijeće. Njegovo stopalo. Ašov. Težinu. Muškarca. Kad je ušao, lagano ali čvrsto, centimetar po centimetar, nije prestajao, nije popuštao. Bio mu je predebeo, predug, osjećala sam kako me širi više nego što sam mislila da mogu. Nije me pitao boli li me. Nije me ni pogledao. Jer nije morao. Znao je da me ima. Nisam jauknula, nisam rekla ništa. Kako da govorim kad mi je glava bila pritisnuta duboko. Disala sam teško, ali se nisam micala. Bol je mirovala sa mnom. Njegovo stopalo još uvijek na meni, težina svega što me jebalo, i fizički i emocionalno, bila je tu, u toj pozi koju je on nazvao ašov, a koja je zapravo bila sve: poniženje, oslobođenje, kazna i nagrada. Počeo se micati, polako, duboko, jebao me kao da me poznaje bolje nego ja sebe, bez riječi, ali sa svakim udarcem kukovima davao mi je do znanja da više nisam ista. Bio je grub, ali ne nasilan, precizan kao stroj, zabijao se u mene sve jače dok mi je glava ostajala pritisnuta, obrazi na jastučnici natopljeni znojem i suzama koje nisam znala jesu li od neugodnosti ili užitka. A dolje, moja stvar je bila tvrda kao nikad. Nabrekla, mokra od uzbuđenja, bolna od potrebe. Svaki njegov udarac u mene tresao me kroz cijelo tijelo i silazio ravno do mojih jaja. Osjećala sam kako se sve u meni grči, kako me steže, kako ne mogu više izdržati. Kad je nabio jače, nisam mogla zadržati sokove. Jednom. Pa drugi put. Pa treći. Htjela sam vrisnuti da stane jer ću svršiti, no već je bilo kasno. Sve je špricnulo po krevetu, snažno, puno, daleko, kapalo niz noge, niz plahtu, bilo je toliko sokova da nisam mogla vjerovati. A ni on. Osjetila sam kako mu ruka jače stišće moje kukove, kako ga to još više pali, kako se još silovitije nabija u mene, derući se najjače što može. "Mateja. Mateja. Mateja. Nevaljala Mateja." Grčio se u meni, zabijen do kraja, dok sam ja ispod njega ležala znojna, izjebana, još uvijek tresući se od vlastitog orgazma, kao da mi tijelo ne zna gdje pripada. Njegovo sjeme ostajalo je u meni, a njegovo stopalo na mojoj glavi. Teže od svijeta. Kao uteg na mojoj prošlosti. I znala sam. I željela sam. Baš tako. Baš ovako. Ašov.
Izvukao ga je polako, bez riječi, a iz mene je odmah počelo curiti, to toplo, gusto, njegovo, što me punilo do ruba i sada izlazilo van, klizilo niz bedra, ostavljalo trag na plahti, mokar, težak, neizbrisiv. Bez ikakvog oklijevanja uzeo je jastuk i obrisao kurac o njega, nehajno, muški, baš tamo gdje se platno već davno počelo razvlačiti, tanjiti od godina i godina korištenja. I sad sam vidjela da se stvorila prava, mala rupa, baš na tom mjestu gdje je sad ostao i njegov trag. Osjetila sam u sebi onaj tihi, ženski bijes, što ne izađe nikad van, ne kažeš ga naglas, nego ga progutaš, zakopaš pod kožu. Ali znala sam već što ću. Sutra ću nazvati onu šnajdericu iz Mirkovaca, ženu koja uvijek zna kako zakrpati ono što drugi smatraju izgubljenim, koja šuti, uzme platno i vrati ga u život. Kad se sve umirilo, kad su se zvukovi vratili u normalu, digla sam se, pokupila kosu s lica i rekla mu, kao da ne stojim gola, kao da me nije upravo rastavio na proste faktore: "Hoćeš kavu?" Samo se osmjehnuo, onim polovičnim smiješkom što nikad ne pokazuje zube i tiho rekao: "Može." Krenula sam prema kuhinji, mirno, umorno, ali s nekim tihim zadovoljstvom, a onda sam iza sebe čula krevet, škripu, njegove korake, njegovo tijelo koje me opet dohvaća, ovaj put drugačije. Nije me povukao, nije me srušio, samo je naslonio lice na moju guzu, poljubio me sporo, zahvalno, gotovo nježno, kao da me želi još jednom zapečatiti za kraj, ostaviti svoj trag gdje je već sve ostavio. "Najbolja si. Znaš to, zar ne?" rekao je, dovoljno tiho da ostane samo za mene. Nasmiješila sam se, zatvorila oči i primila tu pohvalu kao pečat na kraju pisma koje više nitko neće čitati. Nastavila sam dalje, gola i mirna, s njegovim tragom na sebi, i s onim sitnim, tihim mirom u glavi što dolazi tek kad shvatiš da te netko imao baš onako kako si oduvijek željela.
Nisam mu ništa rekla. Ne sada. Niti ću. Ali znam da ću mu naplatiti tu jastučnicu. Možda ne sutra, možda ne za mjesec dana, ali negdje, nekako, fasovat će on to. Šumom ili drumom. Sve dođe na svoje.
- Kategorija:
- TV/TS/CD erotske priče
- 20 Jul, 2025
- 5370 pregleda
Lepa priča bebo.
na kakvu glupost sam potrošio vreme