If You Want My Secret to Success, I Suggest Showing Up in a Ross Dress
Bio je Prvi maj, onaj lijeni, usporeni dan kad cijeli grad miriše na roštilj, pivo i nečiju glazbu u pozadini, uvijek pomalo preglasnu za doba dana. Naravno, nije mi se dalo ići nigdje. Ujutro sam otvorila prozor, pustila sunce da mi se razlije po krevetu i sjela uz šalicu domaće kave, s malo mlijeka i šećera. U kući je vladao mir. Nitko me nije zvao, nitko nije ništa tražio. Savršen trenutak da konačno završim priču koju već tjednima zaobilazim. Stajala je nedovršena na radnoj površini, poluzaboravljena, s onim sramotnim imenom Ross_dress_verzija7.docx, kao podsjetnik da sam je predugo gurala pod tepih. A sada, kad je sve drugo moglo čekati, kad nisam morala glumiti pristojnost ni društvenost, činilo se ispravnim da je privedem kraju i konačno objavim. Znala sam da će me to izložiti. Opet. Ali bilo je nešto oslobađajuće u toj misli – da izbacim nešto svoje u svijet, pa što bude. Nisam imala velikih očekivanja, ali volim taj trenutak kad kliknem „Objavi“ i osjećam kako se riječi odvajaju od mene, lete, izvan mog domašaja. Zapravo, nisam to radila samo zbog sebe. Bilo je i nečeg slatko poticajnog u tome da to pročita on. Da vidi što sam bila u stanju napisati kad sam bila nadahnuta – a on me, bez sumnje, nadahnjivao. Dopisivali smo se već tjednima. Njegove poruke bile su guste, mirisne, pomalo zapovjedne, ali nikad bez šarma. Smijala sam se njegovim sitnim provokacijama, crvenjela se nad nekim izravnijim komentarima, a ponekad satima razmišljala o posljednjoj rečenici koju mi je poslao, kao da sam je mogla rastaviti i sastaviti iznova, tražeći skriveni smisao. Malo me mučila i grižnja savjesti. Sutra rano krećem na put, poslovno, dva dana odsutnosti, a ja još nisam ni kofer izvadila iz ormara, a kamoli smislila što ću ponijeti. Ali iskreno – nije mi se dalo. Radije sam sjedila u gaćicama i majici bez grudnjaka, gledala u ekran i osjećala kako mi misli struje prema riječima, kako mi rečenice dolaze jedna po jedna. U tom trenutku bila sam potpuno sama sa sobom. U miru koji sam dugo tražila. I s nekom tišinom koja je bila kao blaga glazba u pozadini – nečujna, ali sveprisutna. U toj tišini, moja priča napokon se počela rađati.
Već se dugo dopisujemo, on i ja. Toliko dugo da mi se čini kao da već točno znam kako mu glas zazvuči kad se malo spusti dok izgovara nešto što ga uzbuđuje, ili kako mu se kutovi usana podignu u onaj tihi, samouvjereni osmijeh dok mi piše: „Ajd ponovi to ako smiješ.” Ali, naravno, ne poznajemo se zaista. Nismo još ni kavu popili, a prošli smo kroz emocionalne slojeve koji se ne dijele lako. U nekim trenucima smo nježni, gotovo zaljubljeni – šaljemo jedno drugome poetske rečenice, zamišljamo susrete na klupama u parku, njegove ruke na mom vratu, moje prste u njegovoj kosi. A već u sljedećoj poruci možemo prijeći na nešto potpuno drugo: sirovo, brutalno iskreno, napeto. I ono što je najčudnije od svega – prirodno nam je. Nikad nije forsirano. Dogovorili smo, bez puno riječi, neki naš ritam. Kad osjetimo da smo pretjerali, da smo se možda izgubili u scenarijima, u uzdasima koji se događaju preko ekrana – jednostavno malo stanemo. Ohladimo. Vratimo se sebi. Nema drame, nema povlačenja. Samo toplo razumijevanje. „Kuki off.” Ponekad si pošaljemo samo točku. Ili smajlić. Ili ništa. Kad završi to ništa, ponovno se vraćamo kao da ništa nije bilo, ali obogaćeni za još jedno zajedničko iskustvo. Neki tajni prostor koji ne vidi nitko osim nas. Nedavno smo se igrali s idejama za prvi spoj. Što bih odjenula i kako bih hodala prema njemu. On je spomenuo da ga pale kontrasti. Da bi volio vidjeti mene u nečemu kožnom, uskom, kao da dolazim da ga ukrotim. I ja sam se igrala s tom slikom, dodavala detalje: visoke čizme, jarko crveni ruž, možda čak i nešto što šuška dok hodam. On se zapalio odmah. Zamišljao je da stojim pred njim, da mu pogled govori više od riječi. Ali ja... ja već imam novu ideju. Drugačiju. Nešto što ne očekuje. I neću mu je reći. Ne još. Tek kad me vidi. Jer u toj tišini iščekivanja postoji neka moć. A volim kad znam da imam moć – ne onu brutalnu, nego onu suptilnu, tihu, sigurnu. Možda ga iznenadim. Možda zbunim. Možda mu uzburkam misli. I to će biti tek početak.
Možda je to samo obična haljina. Kupljena usput, bez puno razmišljanja, dok sam stajala ispred izloga u Rossu i ugledala je kako visi tamo kao greškom ostavljena. Nije bila skupa, nije bila ni posebno spektakularna. Ali nešto u tom crvenom tonu, nijansi zrele trešnje u kasno ljeto, govorilo mi je: „Ovo nisi ti, ali bi mogla biti.” I večeras sam odlučila da ću biti – upravo to. Anđeoska varijanta. Crvena, paradoksalno. Ne ona što vrišti ili prijeti. Više ona što šapuće. Crvena koja umiruje, koja zove bliže. Crvena koja miriše na snove i nevinost pretvorenu u želju. Izvadila sam sve iz ladica i ormara kao da se spremam za neki ritual. Haljina, halteri, grudnjak, najlonke, štikle – sve crveno. Nema miješanja nijansi, nema nesklada. Samo jedna emocija, jedna nota – strast, ali ušutkana i umiljata. Stajala sam ispred ogledala u donjem rublju. Crveni grudnjak s čipkastim detaljima kao da mi je grlio kožu. Prsti su mi se prirodno sjetili kako ide zatvaranje na leđima, ali na trenutak mi je prošla misao kroz glavu – koliko sam se samo prije mučila s tim. Bilo je dana kad sam znala gubiti živce pokušavajući zakopčati običan grudnjak, a sada ga zakvačim jednim potezom. Bio je to onaj tihi trenutak ponosa, male pobjede. Nasmiješila sam se sebi. U najlonke sam ulazila polako. Ima nešto gotovo sveto u tom činu. Povlačenje tkanine uz noge, ravnanje preko koljena i onaj trenutak kad mi stopala skliznu u njih. Moja stopala… uvijek su bila posebna za mene. Meka, s nježnim tabanima koji nikad nisu postali grubi – kao da su znala da im slijedi važna uloga. Ponekad ih gledam i pomislim: ova stopala su moja početna i završna točka. Put kojim on ide prema meni. Kad sam navukla haltere i sve povezala, pogledala sam se. Bila sam crvena melodija. Crvena tišina. Crvena slutnja. Na lice nisam htjela stavljati puno. Nikad nisam voljela šminku koja mi zaklanja ono što stvarno jesam. Malo maskare, da mi oči dobiju dubinu, i crveni ruž – točno one nijanse koja se savršeno stopi s haljinom. Bio je kremast, mirisan, ostavljao je tragove koje bi svaki muškarac poželio imati po vratu, po trbuhu, po mislima. Kosu sam pustila da padne prirodno, nježno valovita. Na lijevoj strani, iza uha, pričvrstila sam malu crvenu šnalu. Bio je to jedini ukras. Dovoljno da odražava moju pažnju prema detalju, ali i moju potrebu da zadržim nešto djetinje, nešto čisto. Prije nego što sam izašla, stavila sam parfem. Alien, od Muglera. Taj miris nikada nije bio slučajan izbor. Gornje note jasmina, srce od drvenastog, toplog jantara i završetak s kašmirskim notama koje ostaju dugo, dugo na koži. Nježan, ali neprolazan. Onaj koji ostaje na posteljini još danima. Onaj koji ga podsjeti na mene i kad me više nema. Duboko sam udahnula. Bilo je vrijeme. Otvorila sam vrata sobe i zakoračila van. Crvena verzija sebe – spremna za večer koja tek počinje.
Dejt je bio dogovoren za navečer, onako kako oboje volimo — kad se svijet stiša, a sve postane tiše, mekše, dopuštenije. No tišina nije uvijek sloboda. I nije uvijek lako izaći iz kuće u crvenoj haljini, s tangicama ispod, znajući da ti hod, glas, pa čak i miris mogu otkriti više nego što bi itko od susjeda smio znati. Mene bi pitali kamo idem. Zašto sam se sredila. Zašto tako hodam, zašto tako govorim. Jer biti trans, ovdje, još uvijek znači biti “nešto između”, nešto za podsmijeh, za odbacivanje, za šapat iza zatvorenih prozora. A ja sam žena. Oduvijek sam znala da jesam. I ako volim ruž, tangice i svoje nježno lice kad se nasmije — zašto bi itko imao pravo to osporiti? Zato sam se skrivala. Iza zastora. Iza tame. Iza tišine hodnika dok sam se iskradala. Iza kapuljače koju sam navukla preko kovrča. Koračala sam tiho, gotovo nečujno, moleći da nikoga ne sretnem. Susjedin pas zalajao je na trenutak. Srce mi je stalo. Kad sam napokon došla do svog auta, zadrhtala sam. Moj stari Golf. Vjerni saveznik. Uvijek spreman za bijeg, za novo poglavlje. Otvorila sam vrata i s oprezom sjela, pazeći da haljina ostane glatka. Štikle sam skinula i odložila pokraj suvozačevog sjedala. Ne mogu voziti u njima, ali želim ih imati čim stignem. Noge su mi bile glatke, prekrivene najlonkama koje su se sjajile u slabom svjetlu ulične lampe. Upalila sam auto. Motor je tiho zarežao i krenula sam, držeći volan s obje ruke. U meni je bilo nešto između straha i adrenalina. Kao da sam krenula u nešto zabranjeno, a istodobno — svoje. Put nije bio dug, ali svaka sekunda se rastegnula. Razmišljala sam o njemu. O njegovoj dlakavosti koja me privukla. O tome kako je rekao da vrata neće zaključavati. O tome kako me voli gledati kad dolazim polako, u štiklama, dok šutim. Kad sam stigla blizu, parkirala sam malo dalje, u mračnoj ulici, baš kako smo se dogovorili. Tamo gdje nema kamera, gdje nema znatiželjnih prozora. Obula sam štikle, pažljivo, jednu pa drugu, i otvorila torbicu. Izvadila sam cigaretu. Prvi dim bio je najdublji. Ušao mi je u pluća kao da traži sve ono što sam držala unutra cijeli dan. Drugi je bio mirniji. Udar nikotina, ali i oslobođenje. Počela sam se lagano tresti. Možda zbog hladnoće, ali i zbog očekivanja. Znala sam što me čeka i koliko to znači. Cigaretu sam držala nježno među prstima, onako kako držim parfemsku bočicu. Uživala sam u svakom uvlačenju, u osjećaju vrućeg dima koji mi prolazi kroz grlo. Bilo je u tome nečeg gotovo ritualnog. Kao da se čistim. Kad sam je dovršila, iz torbice sam izvadila jedan ljuti bombon. Stavila ga u usta. Volim taj osjećaj — prvo slatko, a onda naglo ljuto, oštro. Kao neki podsjetnik da trebaš ostati budna, živa, spremna. Sjedila sam još minutu. Samo da skupim snagu. Samo da završim s disanjem. Srce mi je lupalo, ali više nije bilo straha. Izašla sam iz auta. Štikle su lupkale po stazi. Hodala sam prema njegovoj kući. I vrata su bila otvorena, baš kako je rekao. Pomalo rasklimana, kao da me pozivaju. Ušla sam unutra. On je bio točno onakav kakvim sam ga zamišljala: neobrijan, pomalo neuredan, u sivoj trenirci koja je visila na bokovima i crnoj majici s tragovima znoja ispod pazuha. Nije bilo parfema, nije bilo poziranja — samo on. I to me razoružalo. Gledao me nekoliko sekundi bez riječi, kao da mu treba vrijeme da obradi prizor. Crvena haljina, nježna šminka, usklađeni detalji. Nisam bila kožna ratnica, kakvu je očekivao. Bila sam... nešto drugo. Anđeo, možda? U svakom slučaju, dovoljno zbunjujuća da mu se oči nakratko razgale. „Da te ne znam… nikad ne bih rekao,“ promrmljao je. Prvi korak prema meni bio je tih, ali odlučan. Bez pitanja, bez oklijevanja, privukao me u zagrljaj. Onaj zagrljaj o kojem smo pisali, koji smo zamišljali, rastezali po porukama do besvijesti. Bio je jači nego što sam očekivala, čvršći, mirisao je na kožu, na nešto poznato i utješno. Glavu sam mu naslonila na rame i zatvorila oči. Stajali smo tako, zaboravljeni od svijeta, pet minuta bez riječi. Kad smo se napokon pomaknuli, pogledao me ravno u oči i rekao ono što ću nositi dugo u sebi: „Mateja… nikad nisam vidio ženstveniju osobu od tebe.“ Nisam mu odgovorila. Samo sam se nasmiješila, stisnula ga još jednom i dopustila mu da me povede dalje.
Stan je bio taman, ugodno neuredan, s mirisom sapuna i muškarca koji ne brine previše o detaljima. Sjeli smo na rub kreveta, a on me pogledao s nekom vrstom poštovanja, ali i nestašnog osmijeha. „Okej, idemo redom,“ rekao je. „Svaki komad... i jedan ples.“ Prva je pala šnala iz kose, onako lagano, kako bi se sve moglo otpustiti. Uzeo ju je s pažnjom i stavio sa strane, kao nešto dragocjeno. Zatim haljina. Podignuo ju je s dva prsta, kao da me odmata iz svile. Dok je klizila niz moje bokove, počeo je lagano plesati — onaj smiješni ples koji znaš da nikome drugome ne bi pokazao. Smijala sam se kroz zadršku, ali nisam ga zaustavila. Grudnjak je bio sljedeći. Crveni, čvrst, sa zatvaranjem na leđima. Otvorio ga je nježno, kao da oslobađa dio mene koji je čekao biti viđen. Pao je s mene i osjetila sam laganu jezu na koži, ali ostala sam mirna. Još uvijek smo plesali. Najlonke. Sagnuo se, skinuo ih oprezno, kao da čita pjesmu prstima. Moja meka stopala ostala su gola, ranjiva. Bio je to trenutak kad sam gotovo poželjela stati. Ali nisam. Tangice. Zadnje. Držao ih je u rukama kao trofej, pa ih spustio i ponovno krenuo s tim svojim smiješnim plesom. Sad sam se smijala glasno, više od njega. Bila sam gola. Bila sam ranjiva. Osjetila sam tu nelagodu, onu staru poznatu slabost, kad stojim bez ičega na sebi. Bez štita, bez maske. Nikad nisam bila sasvim samopouzdana kad sam gola. Uvijek sam osjećala da nešto nije dovoljno... da nisam. Ali on je bio tu. Sjedeći na krevetu, gledao me s osmijehom, i govorio neke glupe fore o tome kako izgledam kao crvena ratnica s Marsa koja je došla zavesti sve vojnike. „Zamisli da imamo hit seriju Marske ratnice – crvena misija,“ rekao je, „a ti si glavna u trećoj sezoni, znaš, ona sezona kad sve ode k vragu.“ Smijala sam se kroz svoje nesigurnosti, slušala ga kako pretjeruje, priča gluposti, i činilo se kao da moje crne misli više nisu imale mjesta ovdje. Pogledala sam dolje — nešto se u njegovoj trenirci pomaklo, ukrutilo. Stisnula sam to. Osjetila ga. I samo rekla: „Ajmo... Marski vojniče.“
Njegova siva trenirka napokon je popustila pod mojim prstima. Trljala sam ga preko tkanine, osjećajući pulsiranje koje se usklađivalo s mojim dahom. Bio je tvrd. Tvrd kao kamen, ali živ, topao. Voljela sam tu napetost prije nego što se pojavi. Voljela sam znati da je to moja zasluga. Da sam ga ja dovela do toga. Kad je skinuo trenirku, napravio je to muški. Bez oklijevanja. Kao da odbacuje teret. Ostao je samo u crnoj majici i čarapama. I s kurcem koji je stršao prema gore. Glavić je već bio blago sjajan. Tada je, kroz smiješak, izgovorio ono što smo ranije dogovorili: „Dođi… spoji se na kisik.“ Klecnula su mi koljena. Ne zato što sam bila sramežljiva — ne ovaj put. Već zato što je moje tijelo prepoznalo tu rečenicu. Kleknula sam, polako, namjerno, gledajući ga u oči dok sam mu se približavala. Prvo poljubac na bok njegova bedra. Pa još jedan. Zatim sam nježno obuhvatila njegova jaja dlanom i jezikom prešla preko njih. Lagano, mokro, s uživanjem. Uzdahnuo je, zabacio glavu i samo izustio: „O jebote...“ Nastavila sam polako, jezikom od korijena do vrha, gdje sam vrškom jezika kružila oko glavića. Zatim su došle moje usne. Vrh jezika, pa poljubac. Pa još jedan. I onda sam ga uzela. Centimetar po centimetar. Usta su mi se širila, a grlo bilo spremno primiti ga. Bila je to vještina, ali i predaja. Njegov kurac potpuno je nestao u meni. Stajala sam dok sam mu pušila, a onda je sjeo na kauč. Bez riječi, samo pokretom ruke, pokazao mi je da mu se približim. Popela sam se, nogu preko naslona, i našla savršenu poziciju — onu u kojoj ga mogu uzeti do kraja. Do zadnjeg mikrometra. Duboko, bez zadrške. Kad mi je stavio ruke na glavu, nije to učinio grubo, već sigurno. Kao da mi poručuje: „Tu si. Sada si tu.“ A onda je počeo pjevati. Glasno. Smiješno. Potpuno ludo: „Matejica će ovo radit do penzije, al’ bez stida i bez tenzije!“ Nasmijala sam se s njegovim kurcem u ustima. Gotovo da sam se zagrcnula od smijeha, ali nisam stala. Voljela sam kako razbija moje crne misli. Kako ga boli briga. Kako me gleda kao svoju — sada, ovdje, žednu i živu. I opet sam ušla dublje. I opet sam ga gutala. Ritam se pojačavao. Stisnuo mi je ramena i polako, ali sve odlučnije, počeo pomicati moju glavu. Kao da vodi ples — ples tijela i daha, glasova i žudnje. A onda, dubljim glasom, zapjevao novi refren: „Matejicu ću sada jebati u usta…Neću stat, ni kad postane gusta.“
Glava mi je visjela s ruba kauča, kao da sam se sama poklonila nekoj sili. Kosa mi je bila razasuta, a grlo opušteno — znala sam što dolazi. On je stajao iznad mene, gol do pojasa, majica mu se lijepila za tijelo, čarape još na nogama. U tom trenutku bio je najmuževniji što sam ga ikad vidjela. Bez trunke glume. Samo sirov nagon. Samo on. Njegov kurac bio je tvrd, topao, velik i sočan. Vidjela sam ga pod svjetlom — pulsirao je. Kad ga je uzeo u ruku, pogledao me i rekao tiho, ali s onim glasom koji mi je palio sve iznutra: „Jesi spremna za ono što si mi obećavala svake noći? Za ono što si molila porukama, glasom, snovima?” Nisam mogla govoriti, samo sam klimnula. Ušla sam dublje u tu ulogu. Ne kao žrtva, nego kao ona koja svjesno daje sve. Bila sam otvorena, mekana, dostupna. I on je to osjetio. Ušao je bez oklijevanja, pritisnuo korijen kurca na moje usne, ušao u grlo, ravno, duboko. „Tako, baš tako,” šapnuo je kroz zube, a zatim grublje: „Ajde, pokaži mi čemu si se trenirala. Dokaži mi da si ono što pišeš — grlo koje ne traži zrak, nego kurac.” Zastenjao je kad sam ga primila do kraja, kad su mu jaja udarila po mojoj bradi. „Mmmm... vidi ovo... ni pička mi ga nije ovako uzela. Ova tvoja rupa... ovo grlo... to je moj dom. To je moja stvarnost,” govorio je s tim ludim, zadovoljno-prestravljenim tonom muškarca koji zna da je dobio nešto neponovljivo. Svaki put kad bih ga povukla do krajnika, zabio bi se dublje. Glava mi je klimala ritmično, a on je držao ruke na mojim obrazima, čvrsto, kao da me vodi, modelira, kao da mu je glava njegova igračka. „Ajde, malo jaja… da vidim… da ih cuclaš onako kako si mi obećala… polako, lagano…” Prešla sam usnama ispod, sporo, poljubila mu jaja kao da se radi o nečemu svetom. Lagano sam ih uzimala jedno po jedno, jezikom prolazila po tankoj koži. Čuo se samo njegov prigušeni uzdah i blago trzanje kukova. „Aaaa, to, Matejice moja... znaš li ti koliko si luda? Kakva si životinja? Vidiš li što radiš od mene? Tjeraš me da ti ga zavučem tako jako da ne znaš više ni gdje si.” Vratila sam se na njegov kurac. Ovoga puta nije bilo brzine. Usne raširene, jezik ispod, grlo spremno. Ulazio je u mene kao u toplu, vlažnu tišinu. Pogledao me odozgo, razrogačenih očiju. „Bože… Bože… gutaš me kao gladna djevojka. Gledaš me dok mi jaja ljuljaju, kao da se moliš da nikad ne prestanem…” Bio je u ekstazi. U nekoj točki između realnosti i snova. Počeo je pjevušiti — smiješno, ludo, seksi: „Matejica voli kurac, voli ga bez stida, grlo joj je šire od Kineskoga zida…” Svaki stih bio je praćen još jednim nabijanjem. Držao mi je glavu čvrsto i s tim ludim osmijehom, nabijao me kao lutku, a ja sam bila u transu. Tada je promijenio tempo. Zastao, nagnuo se još više. „Znaš što sad ide?” pitao je promuklim glasom. Nisam odgovorila. Nisam mogla. Samo sam mu pogledom rekla: da. Tada je došao taj trenutak. Počeo je svršavati. Nije najavio. Samo je zabio najdublje što je mogao, zadržao me tamo i zastenjao tako duboko, tako sirovo, da mi je tijelo zadrhtalo. I onda… sam ga gledala. Gledala sam njegova jaja — i po prvi put u životu vidjela kako se miču, trzaju, pulsiraju pri svakom mlazu koji je izlazio iz njega. Svaki trzaj bio je iskren. Nije se mogao kontrolirati. Bio je to prizor najintimniji koji sam ikada doživjela: gledati izvor, gledati proizvodnju života, a istovremeno je konzumirati. Gledala sam, gutala, bila sretna što sam baš tu. Nije bilo boljeg mjesta na svijetu. Kad je svršio, zabacio je glavu i smijao se — kao dijete koje je pronašlo skriveni poklon. Skočio je s kauča, veseo, razbarušen, kao da je upravo osvojio svijet. „Ne vjerujem da se ovo dogodilo,” rekao je i zagrlio me snažno. Poljubio me u čelo, u nos, u bradu. „Znaš da si nešto najposebnije što sam ikad imao?” Onda je, još uvijek zadihan, rekao: „Sad ti idem skuhat kavu. Zaslužila si je, Matejice. Ova tvoja usta... to je moj početak, moj kraj.” I otišao je. U kuhinju. Gol, s još uvijek napetim bedrima. A ja sam ostala tamo, još osjećala okus, težinu, ponos. I čekala… s osmijehom. Jer sam bila tamo gdje želim biti.
Miris kave proširio se stanom, tih i poznat, i na trenutak se sve u meni zaustavilo. Toliko toga sam mu htjela reći. O onome što se upravo dogodilo — kako mi se tijelo još uvijek drži za njegove pokrete, kako mi se dah nije vratio, kako mi se srce rasteže od nečega što ne smijem još nazvati ljubavlju. I o svemu što se još nije dogodilo, a hoće. Znam da hoće. U meni već postoji mjesto za te neizgovorene rečenice, za jutra u kojima će kava biti samo izgovor da ostanemo. Spustila sam pogled i ugledala crvenu haljinu, pažljivo složenu na rub fotelje. Ležala je ondje s tihom preciznošću, kao da ju je netko slagao s posebnom pažnjom, ne želeći je probuditi. Kad je to stigao? Ili sam je možda ja složila, nesvjesno, u nekoj od onih točaka gdje se dodirujemo i zaboravljamo sve drugo? Nasmiješila sam se. U toj jednostavnosti bilo je nešto što ostaje.
- Kategorija:
- TV/TS/CD erotske priče
- 1 Maj, 2025
- 5805 pregleda
Javi se...
Ti si crvena simfonija.Predivna si❤️
Matejice odlična priča! Video sam komentare ispod i znaj da će uvek biti neko kojima nešto smeta. Ne obraćaj pažnju. Uživao sam dok sam čitao.
Kako si predivno ovo napisala: "gledati izvor, gledati proizvodnju života, a istovremeno je konzumirati"
Taj trenutak me je prevalio preko ivice...
Dobra prica, ima pozadinu, kontemplaciju, interesantna je i detaljna, ostavlja utisak i samo nastavi, taj sredisnji deo moze i da se popravi:) Ko god da si svidja mi se kada opisujes sa tacke snazne osobe koja jesi, nikako ponizene, sem kao igra ako te to radi, sijas u tom dominantnom self-awareness stilu! Sta god rekli ostali, za razliku od ovih sto opste sa veprovima i sopstvenom majkom, fali nam malo dubljih i lepsih prica, šokove su i deca prevazisla.
@JuliaN444 osrednja priča kao kiša u novembru - siva, hladna i dosadna, ali nekima i to deluje kao književni vrhunac. Ne znam šta je gore, njena sumorna atmosfera ili tvoj entuzijazam da je braniš kao svetsku klasiku.
Za pravopis pohvala ali to je sve. Čitava priča odiše teškom depresijom. Gde je tu bar mali nagoveštaj životne radosti i strasti zbog susreta? Često su priče ogledalo unutrašnjeg raspoloženja. Sve najbolje.
lepo si poceo i zakljucak super ali zasto uvek moras zasrati jeftinom pornjavom izmedju