I Haven't Done a Cartwheel Since I Was Nine
Voljela sam raditi zvijezdu. Bilo je nešto magično u tom pokretu, u načinu na koji sam osjećala kako mi tijelo leti kroz zrak, kao da sama kontroliram gravitaciju. Svaka zvijezda bila mi je izazov, trenutak u kojem sam osjetila slobodu. Iako sam bila mlada, te male pobjede bile su moj način da se osjećam živom. No, sve se promijenilo kada sam krenula u školu. Djeca, bez obzira na to što su bila moji vršnjaci, nisu razumjela. "To je za curice," rekli bi. "Što ti glumiš, pičkicu?" Bilo je to prvi put da sam osjetila pravu težinu srama. Neki su mi dobacivali ružne riječi, imitirali moj način hoda, glasno se smijali kad bih samo podigla ruku. "Ti si neki mutant." Meni to nije bilo jasno. Nisam bila ni dječak ni djevojčica u klasičnom smislu te riječi. Bila sam ja, osoba koja voli raditi zvijezdu. Ali, iako sam to voljela, osjećala sam sve više stresa zbog komentara drugih. S vremenom, zbog njihovih podsmijeha, prestala sam. Počela sam osjećati da nešto nije u redu. Možda su imali pravo, možda nisam bila "dovoljno" jaka. Možda je sram koji sam osjećala bio dokaz da sam stvarno pogrešna. Šutjela sam, povukla se u sebe, a te godine – godine kada sam ih imala devet – zvijezde su nestale iz mog života. Ta jednostavna radost bila je zamijenjena tugom, osjećajem gubitka nečega dragocjenog. Kao da su mi oteli dio mene, a ja nisam znala kako ga vratiti.
Godine su prolazile, a ja sam izrasla u mladu "ženu". Počela sam istraživati svijet izvan granica svakodnevice, tragajući za mjestom koje ću moći nazvati svojim. Otvorila sam profil na jednoj erotskoj stranici za odrasle – ne iz hira, već iz potrebe da konačno budem ono što jesam. Nisam imala velika očekivanja – možda nekoliko poruka, pokoji znatiželjnik. Ali ono što me dočekalo bilo je više od puke znatiželje. Stotine poruka. Muškarci svih dobi, statusa, izgleda. Neki slobodni, neki oženjeni, neki s djecom. Svi su me gledali s istom čežnjom, s pohotom, ali i s nekom vrstom poštovanja, divljenja. Pisali su mi otvoreno, bez srama. Govorili su mi što bi mi radili, što žele da ja njima radim. Neki su imali sirove, konkretne želje. Jedan muškarac, dominantan, britkih rečenica i još britkijih namjera, napisao mi je: "Zamišljam te kako klečiš preda mnom s podignutim pogledom, lice ti prekriveno spermom, a ti čekaš moje odobrenje da je poližeš s prstima." Osmjehnula sam se. Drhtaj mi je prošao kroz cijelo tijelo. U mislima sam već bila tamo – klečeći, dok gusta sperma klizi niz moj obraz, slijeva se prema usnama. Nisam je brisala. Ostavljala bih je da se suši na mom licu, kao neka vrsta obilježja. I baš tada sam osjetila ono najdublje u sebi – da to nije pokoravanje. To je bila snaga. Moj izbor. Moj užitak. Voljela sam tu ideju – da sam ja ta koja odlučuje, koja ne skriva svoje želje. Pitala bih ih: koliko je gusta? Koliko je imaš? Vidiš li me kako je gutam, kako ti čistim glavić jezikom dok još kaplje? Njihovi odgovori palili su me. Bili su moji saveznici u mašti, u osnaženju. Drugi su se natjecali u fantazijama, želeći biti ti koji će me najviše uzbuditi. Jedan je napisao: "Došao bih ti pred kuću dok je još sumrak, prije nego se svjetla upale. Ti bi me dočekala u dvorištu, dok su tvoji možda negdje iza ugla. Ne bih ti dao ni da progovoriš. Samo bih otvorio šlic, povukao te za kosu i natjerao da klekneš. Hladan zrak na tvom licu, blaga panika u očima – znaš da te mogu vidjeti, znaš da je riskantno, ali ne možeš stati. Gutala bi mi kurac u tišini, a ja bih ti šaptao što sve zaslužuješ. Možda bi se vrata otvorila. Možda bi tvoja mama izašla. Što bi tada? Bi li nastavila? Bi li se prepustila još jače – znajući da me moraš zadovoljiti prije nego ona uopće shvati što se događa? Ili bi je pogledala ravno u oči dok mi ližeš glavić, pokazujući joj tko si sad?" I ja bih zamišljala. Bila bih tamo, s njim, s osjećajem da hodam po rubu opasnosti, uzbuđena kao nikada. Zamišljala bih njegov uzdah dok mu usnama obuhvaćam glavić, osjećaj pritiska na mom tjemenu dok me gura dublje. Zvuk lišća pod mojim koljenima, škripa kapije u daljini i drhtaj od adrenalina i straha da ćemo biti otkriveni. Miris zemlje, hladni rubovi njegovog patentnog zatvarača na mojim obrazima. Zvuk njegovog daha koji se ubrzava, šapat: "Još malo, dušo. Još malo. Ne staj." I sve to bi me palilo – jer sam znala da ja biram biti tamo. I dok sam bila sretna zbog podrške i pažnje koju sam tada dobivala, nikada nisam zaboravila onu djevojčicu u meni koju su ponižavali. Sjetila bih se kako su mi ti isti muškarci, isti svijet, nekoć okretali leđa. No sada – sada sam ja birala. Ja sam određivala pravila.
Sjećala sam se svojih kasnih osnovnoškolskih dana, vremena kad sam bila izuzetno pametna učenica, uvijek među najboljima u razredu. Iako su to svi znali, bila sam dobra samo kad bi im zatrebala pomoć. Prisjećam se pogleda punih panike netom prije testa, kad su mi s osmijehom dobacivali: "Možeš li mi šapnut odgovor iz biologije?" ili: "Ajde molim te, ako me prozove, ti mi reci što da kažem." Ali kad bi test završio – nestajali su. Nije bilo više osmijeha, nije bilo ni pogleda. Izbjegavali bi me u hodnicima, ponašali se kao da me ne poznaju. U učionici bi sjeli gdje god, samo ne pored mene. Čak i kada bih sjela sama, nitko mi se ne bi pridružio, kao da moje postojanje prlja njihov svijet. Uvijek ista rutina – srdačni pozdravi kad treba pomoć, a ostalim danima, kao da sam duh. Ponekad bi netko nešto dobacio, uvredu zamotanu u šalu, a drugi bi se nasmijali. Ti isti ljudi koji se sada dive mojoj hrabrosti, tada su okretali glavu dok su me ostali vrijeđali. Smijali se kad bi netko rekao nešto okrutno. I nije to bilo slučajno – to je bio njihov izbor. Sjećam se kako sam stajala sama u hodniku, stisnutih ruku, zureći u pod dok sam slušala kako me zovu nakazom. I sjećam se, još jače, koliko sam željela da samo jedan od njih progovori u moju obranu. Da samo jedan digne glas. Ali nitko nije. Nitko nije ni pokušao. Nikad. Unatoč svemu, bila sam odlična učenica. Uvijek spremna, odgovorna, uporna. Dvostruko sam se trudila, da nitko ne bi mogao reći da sam slaba. Znala sam sve odgovore, ali nikad nisam dobila priznanje. Samo tiho prepoznavanje, samo tada – kada bi njima koristilo.
Tada sam ponovno naišla na poruke koje su mi se činile drugačije. Iz stvarnosti sam ušla u novu fantaziju. Bio je to bračni par koji mi je pisao već tjednima, ali tek sada sam ih ponovno primijetila. Bio je to on, muškarac, koji je vodio igru. Njegove poruke nisu bile nježne – bile su sirove, direktne, nabijene perverzijom koja me tresla do kostiju. "Gledat ćeš dok je jebem," napisao je. "Nećeš se micati dok ti ne kažem. Ako ti dozvolim, prići ćeš. Polizati me. Možda ti naredim da mi poližeš jaja, možda i šupak. I učinit ćeš to. Ne zbog nje, ne zbog nas – već zbog mene. Ona te neće gledati. Ti ćeš gledati mene. Moju kurčinu kako nestaje u njoj, moja jaja kako lupaju o njenu kožu, moju guzu kako se trese dok ulazim sve dublje." Klečim u kutu sobe, gola, tijelo mi drhti dok promatram prizor ispred sebe. Njegova ruka steže njezin bok, a njegova kurčina klizi u nju s glasnim šljapkanjem. Ona stenje, ali ja ne čujem nju – čujem njega. Njegov glas, njegovo disanje, njegove naredbe. "Približi se. Poliži mi jaja. Pokaži koliko me obožavaš. I namjesti glavu tako da gledaš. Hoću da vidiš svaki jebeni ulazak." Guram lice prema njima, udišem njegov miris – sirov, muževan, slan od znoja. Jezikom prelazim preko njegovih znojnih jaja, dodirujem mu šupak, slina mi kapa niz bradu. I dok mu ližem jaja s poštovanjem, gledam ono što mi je rekao – gledam njegov kurac kako ulazi u nju. Njezina pička – glatka, mesnata, potpuno obrijana – sjaji od vlažnosti, natečena od požude. Stidne usne joj se razmiču s lakoćom dok mu kurac klizi duboko unutra. Gledam kako se širi oko njega, kako ga prima cijelog, bez zadrške. Zvuk udaraca, njezino stenjanje – sve se slijeva u hipnotizirajući ritam. Njegova jaja lupkaju po njezinoj koži, a svaki novi ulazak čini se dublji, siroviji. I onda je došla nova poruka. "Možda te jednom natjeram da poližeš njezinu pičku nakon mene. Da progutaš moju spermu iz nje." Srce mi je zaigralo, a tijelo se zaledilo. Nisam nikad ni pomislila da bih dirala ženu. Ali ideja... ideja da ga poslušam, da učinim to za njega – bila je snažnija od gađenja. "Pristajem," napisala sam. "Ali ako se onesvijestim, znaš zašto." Ipak, nikad ih nisam upoznala. Nisam se našla s njima. I koliko god je igra bila napaljujuća, koliko god me on uzbuđivao do granice opsesije – to nije bio moj svijet. Ne u potpunosti. Nije to bila moja stvarnost. Gledati, maštati, pisati – da. Ali ući među njih, fizički, podijeliti prostor, zrak i znoj... to mi nije pripadalo. Nisu me privlačile žene, a još manje ta vrsta dinamike. Sve je bilo zbog njega. Zbog njegovih riječi, njegovog glasa u porukama. On je bio taj koji je palio moju vatru. Ali to nije bilo dovoljno da zakoračim dalje. I to je bilo u redu.
Mašta je bila prostor u kojem sam mogla biti sve – i svejedno ostati svoja. Jednog dana, naišla sam na novog muškarca na stranici. Bio je drugačiji. Nije mi odmah slao eksplicitne poruke, eksplicitne slike, nije pokušavao impresionirati. Umjesto toga, postavio mi je jedno pitanje – najteže koje mi je itko ikada postavio. "Kad bi morala birati," napisao je, "koju Mateju bi ostavila – onu poniznu, poslušnu, koja kleči i pokorava se... ili onu drsku, bezobraznu, koja nikome ne da da je kroti?" Buljila sam u poruku par minuta. U meni su se borile obje – ona koja se predaje, i ona koja dominira. Obje su bile moje. Ali na kraju, kad sam zatvorila oči i duboko udahnula, znala sam odgovor. "Ponizna ostaje," napisala sam. Nakon toga, sve se otvorilo. Naša razmjena postala je intimna, sirova, brutalno iskrena. "Ujutro," rekao je, "nećeš mi donositi kavu iz ljubavi. Donosit ćeš je jer znaš da to tvoje mjesto traži. Bit ćeš gola, na koljenima, s kosom vezanom u rep. Puzat ćeš do kreveta s mojom šalicom u rukama, a ja ću te pogledati i reći ti da raširiš koljena. Pit ću kavu dok ti širiš usne i moliš da me okusiš. Jezikom ćeš mi lizati jaja, vlažno i polako, prema gore, sve dok ti glava ne bude točno iznad mog kurca. Tada ću ti ga nabiti u grlo najjače što mogu. Gledat ćeš me u oči, ponosna što mi pripadaš." U toj slici bilo je nešto što mi je pokrenulo dah. Njegovo zadovoljstvo, miris kave, jutarnja erekcija – sve se spojilo u prizor potpune predaje. "Popodne," pisao je, "dođeš kući, i bez riječi skidaš mi čarape. Masiraš mi stopala dok ti šakama klizim niz leđa. Stopala su mi široka, s malo dlaka na gornjoj strani, indeks prst (drugi prst) mi je duži od palca – i kao što si mi rekla, kome je indeks duži od palca, on voli biti gazda. Simpatično i glupo, ali ima istine u tome. Masiraš me dok ne osjetim da si dovoljno skrušena. Tada ćeš mi polizati nožne prste, jezikom kružiti oko njih kao da su nešto sveto. Blizu sam svršavanja. Možda ti dam spermu u grlo, a možda ispraznim muda u tvoju zdjelicu, kao kujici." Svaka njegova riječ klizila je niz moju kralježnicu kao kap ulja – gusta, topla, nezaustavljiva. Nije više bila fantazija, bila je spoznaja. Slika njegovih stopala, miris znoja, dodir mojih usana po njegovim prstima, osjećaj pripadnosti... sve se stapalo u ritam kojem nisam mogla, a ni htjela, pobjeći. "Navečer," pisao je, "ležim, gledam tekmu. Pivo u ruci. Ti gola, klečiš na podu, moj tabure. Tvoje tijelo ispod mojih stopala. Tvoja leđa savijena, a guza u zraku. Ja ti stavim bocu na leđa da se hladiš. I ti šutiš. Jer znaš – to je tvoje mjesto. Okrenut ćeš mi guzu, pomaknut ću tvoje crne tangice samo malo u stranu. Jedan prst, pa dva, pa tri – ulazim ti u pičku dok ti goriš od potrebe. Prstenjačim te kao drolju. Jer to jesi." Bez potrebe za zatvaranjem očiju, ta scena mi je već bila pod kožom – hladnoća boce, težina njegovih nogu, vrućina između bedara. Prsti u meni nisu samo lomili tišinu večeri, već budili i svaku poru. "A noću," rekao je, "kad se probudim s kurcem tvrdim kao kamen, neću te nježno buditi. Povući ću te za kosu, šaptati ti da otvoriš usta ili raširiš guzicu. Tvoj san bit će prekinut mojim kurcem u tebi. Bit ćeš moj jastuk, moj madrac. Ako si preumorna, to nije moj problem. Ako se ne probudiš na vrijeme, razbudit će te bol. Kurac u ustima, ili duboko u tvojoj pički. Noć će ti biti najgora – jer noću ne pripremam. Noću samo uzimam." Bilo je nešto gotovo poetično u toj rečenici. On u meni, cijeli, ne kao osvajač, već kao vlasnik. A ja? Budna, probuđena, posve njegova. Ne zato što moram, već zato što želim. Jer tu pripadam. I jer ta pripadnost nije slabost – već najdublji izraz snage. S njim sam i dalje u kontaktu. Nismo se još našli, i možda nećemo skoro, ali on zna kako treba sa mnom. Na lijep način. I na onaj drugi – grub, sirov, nelijep, ali potreban. On je moja podrška. Moje sigurno mjesto i moj mrak u isto vrijeme. I s njim – s njim sam sretna.
Jedne večeri, dok sam nastavila hodati svojim putem, iznenada sam se sjetila nečega. Bila je večer, taman pred mrak – ono najljepše doba dana kad se dan povlači, a noć još nije stigla. Kuća je bila tiha, a zrak svjež i gust od mirisa nadolazeće noći. Tiho sam izašla van, u vrt iza kuće. Na travi je bilo vlage, a posljednja zraka sunca bojala je oblake u zlatno. Srce mi je brže kucalo, ne od straha, nego od uzbuđenja. Bila sam sama – savršeno sama. Izula sam patike i osjetila vlažnu travu ispod svojih stopala. Udahnula sam duboko, razmaknula ruke, zategnula tijelo i pokušala se sjetiti svakog koraka. Lijeva noga, zamah... desna se diže, tijelo se okreće. U glavi mi je odzvanjalo: 'Možeš ti to. To si ti.' Osjetila sam kratak val nesigurnosti. Što ako padnem? Što ako me tijelo ne sluša više kao prije? Ali nisam stala. Bila sam tamo – dijete koje je nekad radilo zvijezde po cijele dane i žena koja je prošla kroz pakao, i svejedno još stajala. Dala sam si zamah, zrak mi je prostrujao kroz kosu, i na tren – bila sam u zraku. Ruke su mi dotaknule tlo, noge se izdužile prema nebu, tijelo se zakrenulo, i dočekala sam se natrag na noge. Bila je to zvijezda. Ne savršena. Ali moja. I bila sam ponosna. Osjetila sam drhtaj u koljenima i smijeh u grudima. Pogledala sam oko sebe – vrt, nebo, tišina. Bila sam slobodna.
- Kategorija:
- TV/TS/CD erotske priče
- 23 Apr, 2025
- 5283 pregleda
i kraljica moja i robinja budi, bez tabua sa tobom do kraja i nadam se da ces imati hrabrosti da prozivis sve ovo sto pises, treba puno hrabrosti Vama devojkama senzualnim, jako mi se dopada kako pises, vidim da bih mogao sa tobom sem pozude i da se povezem na dubljem nivou, pedantna, mastovita, svaki milimetar tebe kao robinje bih ispostovao i krunisao za caricu moga srca i robinju k....a ili obrnuto hehe,bas mi das inspiraciju
Pevi deo price je fantasticno opisan ,bukavlno kao mojom rukom ,mednutim ta neobjaanjiva zelja da budes neciji rob za bilo koje vrste i potrebe nekog muskarca ne razumem !Pogotovo jer i jesi prvenstveno rob samoj sebi ,zasto dozvoliti biti rob nos nekom sa strane .To ti mila ne bi savetovala.Prica je jako dobro konstruisana ,jako lepo opisana ...ali sravovi nam se memoilaze.U svakom slucaju podrska i to velika kao nekom ko je na istoj strani slobode .