Mandragora
Kada je Milutin ugledao Natašu, instinktivno je spustio pogled, u istom trenutku prepoznajući Goranov glas. Čuli su se bili telefonom dva dana ranije. Mladić je potrčao žureći da ga pozdravi i skoro kleknuo da mu poljubi ruku.
-Čika Milutine, hvala vam što ste nas primili. Znam kolika je gužva i da ima i mnogo bolesnijih-
Starac mu je samo pomilovao nadlanicu uz blagi stisak i isti takav osmeh, krajičkom oka zakovanog na vrh Natašine leve, crvene cipele sa visokom štiklom.
Goran se zastideo umesto nje, setivši se kako ju je opomenuo da ne mora uvek da se doteruje, da je njemu lepa kakva prirodno jeste, i da će u seocetu na obronku planine samo privlačiti nepotrebne poglede.
Nataša je bila prkosna, držala do svog izgleda, bilo joj je važno da u svakom trenu bude svoja i moderna, sem toga starija je od njega pet godina i začas će poželeti drugu ako se ona ne potrudi da ga zadrži. To kako će neki seljaci komentarisati njenu kratku suknju i štikle moglo je samo prijatno da je zasmeje.
Ni zbog koga se neće menjati, ako je nešto zapamtila od svojih davno poginulih roditelja, bilo je to da je ona jedna lepa devojčica i da spolja može zablistati samo ono što nosiš iznutra. To drugo nije sasvim razumela, ali joj je prvo bilo dovoljno.
Rukovala se i ona sa starcem, dok su joj nad šakom odzvanjale nagomilane zlatne narukvice, pomalo nehajno, nastojeći ipak da ne pređe granicu ni ljupkosti a ni drskosti. Milutinu koji je devet decenija proveo na istom, od sveta odsečenom mestu, mora da je delovala kao nakićena avet ili, u krajnjem slučaju, osoba jako labilnog morala, za kakve je samo čuo da postoje negde u velikim gradovima.
Čupave sede obrve su mu se sudarile u gorkom kajanju nad odlukom da u svoje odaje primi ovaj čudan par. Nije zažalio što mu se vid pomutio proteklih godina, i bolje je da što manje vidi.
-Ne znamo do koga je, lekari ne mogu još da utvrde, sve smo probali, i na kraju rešili da se obratimo čoveku poput Vas, sa starim i poverljivim znanjem i velikim iskustvom koje imate sa ovakvima poput nas...- pričao mu je Goran dok je Nataša oprezno šetala prostorijom nalik mračnoj botaničkoj bašti, ispunjenom raznim sveže uzbranim travama, grančicama i čitavim cvetnim biljkama.
Od njihovih oporih mirisa kao da je sve teže dolazila do daha, hvatajući se za naslon obližnje stolice dok se ljuljala na štiklama. Umalo je pala pogledavši jezive čovekolike figure korenja poređane uz okno.
-Dugo ste u braku?- upitao je Milutin hrapavim glasom.
-Dve godine. Ali pokušavali smo i pre toga... Kako moja majka kaže, dete je ono što krasi brak, što ga, takoreći, kruniše. Bez deteta i naslednika muškarac kao i da nije muž, a ženina uloga supruge takođe gubi smisao bez njenog poroda.
-Dobro ti zbori majka- nadovezao se Milutin.
Nataši je sama pomisao na Goranovu majku Dragicu izazivala kiselinu u dubini želuca i očajničku potrebu za dugim, temeljnim povraćanjem. Sva ljubav i žar mladosti kojim su se voleli kao da je na sekunde nestajala.
U ovoj atmosferi prećutne osude i sama se sada osetila prestaro i nesposobno, kao da je i starac Milutin u tom trenutku delovao svežije i vitalnije od njene jalove utrobe.
Dogovor je bio da prenoće u kolibi kraj Milutinove, o kojoj se brine njegova najmlađa unuka.
-Imam sedamnaestoro praunučića- ispraćao ih je, objasnivši proceduru terapije biljnim kapima sa kojima će započeti sutradan. A tu su svi, žive nedaleko, upoznaćete ih!
Nataši je bilo dovoljno i ovo jedno poznanstvo. Srećom tu devojku nije morala da sretne bar prve večeri.
-Možda nam odmah donese sreću ovo podneblje, ovaj vazduh, možeš li da ga osetiš, drugačiji je...-šaputao je Goran nežno, ulazeći u nju, ali taj kurac bio je isti kao i ranije, nimalo nežan, čak grublji i tvrđi nego pre, tresući joj čitavo telo dok su joj narukvice zvonile kao crkvena zvona.
Uvek joj ga je stavljao identično- gurajući ga najpre levo-desno kao da mu krči put, pa odjednom uzdahne i svečano ga ubaci najdublje, ali više na to nije vriskala kao pre, znala je čitav njegov trogodišnji ritual bez promene i često bila odsutna u svojoj glavi dok je on jebe kao da mu je zadnje, trudeći se iz petnih žila da molitvama u toku čina odobrovolji bar jedan spermatozoid da pronađe pravi put.
Znojeći se u nadiranjima i prodorima kao da zasađuje hektar kukuruza, na dnu duše bi mu zastala ona sumnja da ipak nema ništa od toga, ni ovaj put kao nijedan prethodni, prosto je starija od njega i sa ko zna kakvim problemom dole, žene su sklone tome. Naglas je nikada ne bi okrivio, voleo ju je.
Svršavao bi burno, i sperme kao da je bilo sve više, kao da joj je litru izlio među noge, a nikad neplodnije. Nije to do vazduha, mili moj, nije do podneblja. Do tebe je. Nikad mu to ne bi u oči rekla, volela ga je.
Otišla je u malo, neuredno kupatilo da opere suknju u kojoj je voleo da je tuca tokom svoje uobičajene serije od tri puta- najpre zguza, onda misionarska, a onda ona na njemu kada je već najumornija.
Ispirajući hladnim mlazom guste, beličaste fleke sa pliša, razmišljala je o smešnoj terapiji još smešnijeg starog čoveka i komičnoj lekovitosti biljaka u slučaju steriliteta. Izdržaće samo jedan dan, i odlazi nazad u grad, a on i starkelja neka se premazuju čime hoće.
Istrešen i podmiren u lelujavoj nadi, Goran je spavao kao zaklan. Navikla je na njegovo ravnomerno hrkanje toliko da je već umelo i da je uspava, svake druge noći sem ove.
Kao da je nešto plašilo u toj kolibi, zvuci šuškanja iza okolnih šumskih stabala, poneki vrisak noćne ptice kao da je uletela u sobu, pomisao na tonu otrovnog bilja koje leži na samo desetak metara od njihove postelje, učinilo je da ne zaklopi oči do jutra.
Pronašavši stare drvene klompe, sa svitanjem se iskrala na čist vazduh da negde okači suknju na sušenje. Srce joj je stalo kada je ugledala Milutina kako sedi na stepeniku svoje trošne kuće, uvlačeći dim iz lule.
-Dobro jutro- nasmešila se. Starac je odvratio jedva vidljivim pokretom brade.
U neprijatnosti, Nataša je unela suknju u kolibu a zatim izašla i uputila se dalje, rešivši da prošeta, kada je tiho dobacio za njom.
-Plodna si. Oči ti govore. Pronađi drugog ako budeš htela rađati.
Nataša se nije okrenula na ove reči. Niti je planirala drugog, niti porod, niti je čula nešto što već nije znala. Bilo joj je sasvim svejedno i sve što joj je trenutno trebalo bilo je da se bar na kratko udalji od obojice.
-Fuuuuuuuuuj! Ala smrdiiiiiiii-vikao je dečak koji ju je umalo oborio na putu, a za njim je trčao i drugi, noseći drveni luk i strelu. Pomislila je na Milutinovu praunučad.
-Aaaaaaaaaaah, nos će mi otpasti!!!-vrištao je treći, držeći se za nos u suludom trku.
Zanimalo ju je odakle dolaze. Klaparala je klompama ubrzano da što pre utvrdi. Bila je sigurna da je u pitanju leš kakve životinje koju su mali divljaci možda i sami ustreili, pa u rano jutro proveravaju jesu li je usmrtili.
Odjednom se našla na strmoj litici. Samo je nekoliko koraka falilo da se strovali u provaliju zaklonjenu gustim stablima. Levo je puteljak vodio u gustiš raznih korova nalik na sopstvenu šumu i zaista su neprijatno mirisali.
Razaznala je bila i poneki sitan, belo-ljubičast cvet, duboko udahnuvši i okrenuvši se da ode dok joj je srce još lupalo od straha.
Nakon skromnog ručka kod Milutina, on im je oboma nakapao nekoliko kapi svoje tinkture u usta. Goranu se lice iskrivilo u osećaju gorčine, a Nataši su se vilice ukočile i odmah joj je došlo da sve ispljune.
Ipak, progutala je i nasmejala se, kao i uvek kada je bespomoćna.
-Još četiri dana ovako i možete da idete- zaključio je sedi starac.
Ko će to izdržati. Ne mogu da ponesu kapi u grad, objasnio je, jer moraju biti sveže isceđene od starčeve ruke u zoru. Pomenuo je nekakvu staklenu posudu sa mesečevom vodom na šta se Nataši zavrtelo u glavi.
Goran je bio napaljen kao zver, ničim drugim no potrebom da sada isprobaju još duže, još bolje, razne poze, kao da ih neko novo božanstvo gleda s neba i odjednom će sve biti u redu i plan će naprasno uspeti. Nataša je širila noge dok je već nisu zabolele, primajući u sebe bezgraničnu količinu semena.
U seocetu bukvalno nisu imali šta da rade, pa ih je Milutinova unuka povela nešto niže, u donekle civilizovaniju sredinu većeg sela. Tamo su probali planinsko belo vino koje je Gorana brzo opilo i jedva se teturao uzbrdo da se vrate. Umorena ovim iskustvima i upoznavanjem ostatka Milutinove mnogočlane familije, kao i celonoćnim, besciljnim jebanjem, Nataša se penjala još teže, kao ogroman kamen koji se tromo valja ka vrhu brega.
-Dobro je što ne nosiš štikle! Smejao joj se muž, ali su joj one čak bile udobnije kada se špicevima osloni dublje kao da preciznije odmerava neravnine u terenu. Klompe kao da su klizale s nogu, nije navikla.
U povratku je htela da mu pokaže prelep pogled sa litice. Bilo je kasno predvečerje i sunce je završavalo sa kupanjem obronaka svojim jezikom od vatre.
-U jebote- kriknuo je kada je pogledao u provaliju i uhvatio se za Natašu. Ala smrdi!
-Šta je junače, hajde, zakorači bliže!- zezala se, i sama pripita. Ma to su neki korovi, sigurno ono što matori i nama cedi!
-Ma beži ženo, treba tu da padnemo!....-
Držao se za nju dok nije opazio muljav teren od blata pod nogama i samo se zaokrenuo, ispuštajući joj ruku kada su se zamenili u ovom čudnom plesu preživljavanja, a iz Natašinih klompi stopala su sama izletela.
Dok se okrenuo da je obema rukama pridrži, Nataši se jedva video trag u strmoj klisuri. Vrisak koji ledi kičmu bio je ugušen negde u dubini.
Nazirao je nešto što je ličilo na njenu plišanu suknju, tamo dole, u samom podnožju, ali je bio previše pijan da još jednom pogleda.
Pao je zadnjicom u blato i tu ostao. Oči su mu skakale u svojim dupljama od šoka. Ustao je tek nakon sat vremena na noge. Setio se reči svoje majka Dragice da slučajnosti ne postoje i da se desi sve ono što treba da se desi. Od prvog dana nije volela Natašu i govorila mu je kako je ubeđena da je nerotkinja.
-Da se niste povaljali i u blatu?! Pitao ga je Milutin. Gde ti je žena?
-Os...ostala je u selu, kod... tvo..tvoje unuke, kod.. do-doći će-
-O čemu to pričaš mladi čoveče?
Laž nije imala smisla. Ne bi Nataša sama tamo ostala. Poveo je starca da vidi. Stajali su dugo na obronku dok su izduženi smrdljivi korovi uz liticu pretili da im se obavežu oko članaka. Goran je uzaludno širio zenice da pronađe Natašin trag.
-Pa dobro...Nećeš biti kriv, ovde je niko neće tražiti, a ni pronaći. A ja imam jednu seljanku za tebe, isto tako plavu, ali rodnu, punačku- ne ko što je bila ova tvoja motka na štiklama!
Goranu je pozlilo i tu nikakve kapi nisu pomagale. Tri noći se vrteo u groznici, siguran da će i on umreti. Nije mogao sebe kriviti za ono blatnjavo klizanje, sama ga je tamo odvela, pa ipak mu se tama nadvila nad mozgom koji se grčio u preispitivanju i kajanju za razne gluposti koje je činio svesno i nesvesno.
Na kraju krajeva, izgubljen je jedan ljudski život, od samo trideset godina, pa šta ako nije mogla da rađa, bila je dobra, fino se jebala, slatko se smejala. Njegova Nataša.
Starac je bdio nad njim uvidevši da nije šala. Čitava koliba sada je smrdela na lekovite korove od kojih Goranu kao da je bilo sve gore. Nakon kupanja u nekoj peni od trava koje su ga pekle, pa onda nekih koje su ga hladile, izgubilo mu se sećanje i imao je osećaj da je nekoliko dana prespavao.
Budeći se u odjednom u Milutinovoj kući, i gledajući kroz kapke u sivo-žute zidove koji su mu se drmali pred očima, uočio je nekakve reči ispisane na delu zida između dva prozora. Pridigao se kao da će mu to razbristriti vid, napeo se da pročita i samo pao unazad na jastuk, premoren.
>>Ukini joj kapi, neka se osuši.
Začućeš vrisak kad je iščupaš, nek te ne začudi.
Samo će jedno od vas preživeti.<<
Kakve li su ovo gluposti- pomislio je. Rukopis kao dečiji, možda su se unučići sprdali. A opet deluju kao neka kletva, vradžbina. Milutina ne vidi, a sam ne zna može li ustati iz kreveta. Oseća kao da je izlomljen u deset delova koje će teško spojiti.
Na tren zažmuri, i sve mu se vrati. Noćas je bilo nekog dodira, nekog seksa! U ovom krevetu? Milutinovom?! Na šta to pomišlja-udara sebi šamare po obrazima. Ali telo mu drhti, koža je naježena, u nogama oseća onu iscrpljenost nakon kočenja udova, istu ispražnjenost testisa baš kao onih dana sa Natašom.
I vidi plave kose kako mu padaju u oči, dok se na njemu mlati cela, velika žena duplo jača od njega, i pod njom može da mrdne samo jednim delom – tvrdim kurcem koji se kao sečivo u nju zariva dok ga ona usisava sve dublje, sve jače, dok u jednom trenutku Goran ne oseti kao da je zaista seče, raspolovljava njeno čvrsto i sočno meso nasađeno iznad sebe, i kako je više kasapi ona je sve snažnija i bunija, jedra kao planina, kako dublje zaranja ona se sve više nasađuje i slatkom bolu nema kraja.
Iz jednog oka ispada mu suza za suprugom, teška i sluzava, a iz drugog jedna gorka, skoro suva, okamenjena, od potpune zbunjenosti i sada već straha.
-Mmmmmhmmmm....-začuje se iz Milutinove sobe u kojoj leže sve on trave. Goran se uspinje da vidi ko to ispušta zvuke, ali mu to ide tako teško da i sam ispušta krik pri svakom pokušaju.
-Tako tako, mili moji... Samo sisajte, mmmm- ponovo se čuje.
Sad ga već iritira i skuplja snagu da stane na noge. Kao da je sačinjen od olova, trošni drveni pod ispod njega čitav zaškripi. Vrata nisu daleko, pomiče ih, teža od samog sebe, uz novo škripanje, otvara i vidi.
Punačka plavuša o kojoj je pričao Milutin. Samo kovrdžava, stasita, visoka, ogromna. Sise joj vise do stomaka oblivene čudnim mlekom za koje pre pomišlja da je neki iscedak biljaka. Glava joj je spuštena prema delu koji još ne vidi od stola sa biljkama.
Polako joj se bliži, a ona ga sada već gleda velikim mutnim očima poput planinskih jezera ispunjenih jednom konačnom, zapečaćenom i spokojnom radošću samog zla nad njemu nepoznatim planom koji se na njegove oči ostvaruje.
Sada je već siguran da ovde prave napitke koji ne samo da nisu dozvoljeni i nisu lekoviti, već izazivaju halucinacije kojih je i sam žrtva, i što pre mora aktivirati razum da pobedi ovaj vrtlog pošasti i nestane iz sela.
-Evo tate, naspavao nam se lepo, je li tako tatice?- obraća mu se plavuša dok joj prilazi, sluđen i izmožden. Pričam im kako si lep i moćan, i koliko hrane nam daješ, a oni su ti zahvalni! Recite: hvala tatice!
U njenom krilu čuje se neko mumlanje, pa podvriskivanje. Goran napokon prilazi bliže.
Vidi da ih drži za male vratove i doji nečim što nije samo ono mleko. Čovekolike figure nalik iščupanim korenima cvekle ili repe, svetle braon boje sa formiranim nogama i rukama, svaka veličine obične lutke. Dok dve napaja iz rakijske čašice, između njih je na čekanju još pet ili šest.
Ili je ona pod opasnim dejstvom ko zna kakvog korova, ili je sve deo samo njegovog ludila. Ostaće pribran, odlučuje, ali mu u sledećem trenutku ta odlučnost zauvek iščezava.
Vidi male usne kako se pomeraju i piju. Kosice čekinjaste po glavicama kao uvojci. A onda i male ruke od korenskih žila kako se hvataju za obod čašice i naginju je širokim, nasmejanim ustima.
-Polako, biće za sve- umiruje ih ona i odguruje jednu, a drugoj pod njušku podnosi čašicu. Ako zafali, opet ćemo izmusti, zar ne tatice?
Stvorenja vrište i ciče, paraju mu uši do mozga. Čini mu se da gleda film, da je na snimanju nekog horora. Probudiće se, ubeđen je. Tada se otvaraju ulazna vrata i pojavljuje se Milutin.
Prepoznaje ga samo po luli, ali njegova leđa više nisu pognuta i na njegovoj glavi i bradi nema nijedne sede dlake. Umesto devedeset, čovek koji stoji kraj njih jedva da ima trideset godina.
-Došao si zbog naslednika, a vidi koliko ih sada imaš!- mahnuo je lulom ka vrištavcima, a onda prišao sa rukama oko plavušinog vrata.
Promesio joj ogromne sise da je odmah zašikljalo iz bradavica a mali su poskakali, gurajući se i napadajući sise, sisajući zajedno po troje da bi se skroz napojili.
Jedan koren ostao je da joj visi na sisi, stisnuvši je rukama od žilica snažno da je promenila izraz lica od radosti u agoniju, dok mu se mleko slivalo niz telo sve do nožica koje se tresu u ekstazi napajanja.
-Čuvali smo ih da nas štite- nastavio je bivši starac, a sada mladić. Od takvih kao što si ti, od neiskrenih, podlih, umišljenih... jalovih! Ali podojiti ih semenom lošega, čin je koji briše svaki prestup, te će i tebe oplemeniti! Pročistiće te od grešnih misli, od svih zlodela koja si počinio!
-Št...šta sam to uradio?, pitao se Goran tiho, drhteći.
-Ah, on ne zna... – nasmešila se plavuša dojeći, gledajući milim mutnim očima u Milutinove oživele, sjajne mladalačke zenice.
Podojene figure su se nasisane umirivale, a ona je ustala i jednu po jednu ih uvijala u komade bele svile. Poređani jedan do drugog i usnuli, podsećali su na prave bebe ili bizarne neveste. Goran je i dalje bio ubeđen da sve ovo sanja.
-I oni su nekada bili kao mi. Odnosno njihove duše su bile ljudske- rekla je gledajući u Goranove suzne oči. Sada su zarobljene u ova mala tela i treba im pomoći da očiste greh. Zato si ti tu. Možda si sreo njihove cvetove i plodove uz liticu, tamo gde ti se draga okliznula. Zovu ih još i Afroditinom jabukom, čak i đavoljim paradajzem! Beru se u ponoć mladog, prolećnog meseca, postoji za to samo jedan dan godišnje. Međutim, koreni budu pakosni i traže svoje, s njima mora oprezno, pazim ih kao decu, hranim i odevam, da bi nam njihova moć podarila blagostanje. Ako sam gruba prema njima, ili ih ne daj Bože nepravilno čupam, jao meni, i svima nama... Njihova osveta je smrt, gušenje! I to ne trenutno, nego dugo, dugo mučenje... Prežive oni ili ja, a za sada sam živa, jer umem sa njima!
Goran je primetio da mu je telo mnogo lakše, da je ona težina nestala. Put ga je vodio k vratima, a oči više nisu napravile ni treptaj. Uputio se ka litici kao da nije hodao na nogama. Lakoća ga je nosila kao da ga nose krila. Kroz glavu mu je prošao onaj život u gradu, kojim više neće živeti, i reči majka Dragice, kad bude saznala da ga više neće videti.
Na tim krilima, koja nisu videli dečaci koji su tu jutrom trčkarali, a koja je on osećao jače nego svoje udove i dušu, kako mu u potpunosti pripadaju i uznose ga visoko, sleteo je u dubine, ka Nataši.
- Kategorija:
- Strejt erotske priče
- 2 Feb, 2025
- 3004 pregleda
Pa gde si bre Veštac sto godina!
Osetio se manjak tvojih reči u ovom periodu, da znaš. Šta da ti kažem sem veeelikog HVALA, i ostajemo in touch! ****
Svratim posle malko vremena, imam šta i da vidim. Uživao sam u tvojim pričama, razumem odluku iako se nadam da nije definitivna. Prethodna priča ti je sjajna, baš sam krenuo tamo da pišem komentar pre nego što sam video ovaj tvoj ovde. Hvala ti na svemu što si postavila, a ako rešiš da podeliš još nešto sa nama, ima publike sigurno. Meni je i ovo odlično, iako možda neko smatra da ovakve priče nisu za ovo mesto. Hvala i bravo, Orhidejo.
Polazim od toga da prosečan čitalac zna da ljudska seksualnost sadrži i mračnu stranu, koja je meni lično primamljivija, naročito od onoga što se većini čini 'svetlim'. Ne privlači nas sve ista stvar, niti je erotika ograničena na beskrajno i monotono ponavljanje istog i sličnog. Po meni realna šteta je jedino ne mrdnuti od 50 nijansi žuto-braon, premalo čitati i od sebe davati samo mrve. Stajem ovde sa pisanjem na sajtu, drago mi je da su neki i uživali, pozdravljam vas! ***
@lenasa Zato sto je parobrod za Diznilend odavno isplovio. Sada cak i Miki zeli da dozivi nesto vise od lizanja picke..
Страва је, све боље и маштовитије поигравање са жанровима! Од мене за ово стотка Тања!
Čemu toliko crnila u tvojim pričama ??? I to na ovoj stranici !? Šteta za talent....