Njena robinja

Zbog nje sam u bednom kavezu, hladnom od nagomilanih kostiju. Ne smem da dodirnem rešetke premazane medom jer na njih puštaju pčele. Oni koji ne vole nas, protive se njoj a preziru mene. Nije im teško prezirati mene zatvorenu, ali neposlušnost njoj će skupo platiti.


U mojoj propovedi spoznala je novu slobodu i sada se samo pravi važna dok čeka da to isto spoznam i sama.


Ja uživam da je gledam dok nežno uzima okrutan bič kojim vaspitava svoje sluge. Kao da bičeva već nema dovoljno u onim gromovskim očima. Njene usne kratko prozbore, kao da napukne trešnja od sopstvene težine, i dok joj se sok sa grane lije, po njihovim leđima i vratovima šiba talas njenih zapovesti.


Postala je sirovost snage, sve ono što žena ne sme. Ukrotitelj lavova, a nema je šta videti. Izdaleka joj nazirem samo jagodične kosti i zategnuta ramena uvek na oprezu. Zamišljam joj oklop, sablju i bodeže kako ih uz telo krije, a znam da je sama dovoljna da pokori svaku neman.


Čekam da mi priđe, da ližem vazduh dok kraj mene diše.


Zamišljam svake noći njena kolena kako mi zapušavaju uši i nežno me ljuljaju dok me ne samelju i ludu želju mi iščaše iz temena. Sanjam je u sebi, ispunjavaju me njene trešnje, grizu njeni zubi, predajem joj se svečano kao na oltaru zabranjene strasti.


Ovaj kavez je memljiva ludnica. Da je sa mnom bar još neka veštica, ali nijedna nije tako osuđena. Nijedna toliko hrabra da nju poželi i za nju se bori sopstvenim stradanjem.


Samo kada je odsutna, ponekog grešnika ubace u moju ćeliju da se opameti i mojom patnjom osladi, pre nego što mu u svojoj igri odseku izmučenu glavu. Od njegovog kurca u mislima načinim njenu ruku, i sve prođe tiho dok ne izlomi moje slabašno telo i na kraju ga izvadi uz krik proburažene aveti.


Njeni ožiljci napili su se mojih suza. Ona je bez potomstva i uči mene da hodam, svo znanje koje imam ona mi je dala. Sada mogu mirno da posmatram i sve robove koje je birala, ne da je čuvaju, već da drže stražu dok se ona bavi drugim poslovima.


Kada se vrati, u vrela popodneva, oni nas hlade lepezama od svog mesa, a ona vuče i sisa moje dojke kao prezrele carske grozdove. Ja joj milujem noge hladne kao planine, moj dodir je greje, mek i beskrajan.


Ne mari za rogate đavole, oni joj jedu iz ruke. Božanstva se klanjaju njenom koraku od satena. Plaši se samo jednog pogrešnog poteza. Preranog pogleda. Ne bi da sa mnom deli sve ono što je krvlju stekla. Ne veruje nikome i prema svima je jednako drska.


Ne pomišlja koliko me to drži i kako predano u zoru uvek istu rešetku ližem dok se sav med dana ne izguli. Dve po dve, razdvajam ih najsvilenijim dodirom, dok pod zalepljenim kapcima razmičem snažne kosti njenih nogu i zaranjam u livadu gde sunce umire.


Mogla je da bude žena imperatora, ali je za nju preslaba njegova volja. Birala je put siromašne konkubine, gonjena kao šumska utvara. Telom otrovne zmije i oštrim jezikom sa trunčicom probranih reči sve ih je prevarila, od tada joj ljube stopala.


Dan presude se bliži, osećam. Kao da čitav svoj život provodim u vremenu između trenutka kada sam je ugledala i kada nas sve bude posekla. Čime da je privolim da makar mene poštedi?


Ja ću pisati samo za nju, samo se uz njene tabane u prašnjavoj sandali trljati. Ljubiti kamenje kojim prođe, ustima pojiti pčele koje mi zaklone pogled na njene kretnje. Prezreće sva ta obećanja, takva je.


A volim je sve više, želim sve dublje. Od onog jutra kada je pljusak isprao korodirane šipke, a ona naslonila svoje malene grudi uz rešetke da sa njih ustima pokupim svaku kap. Dok ne budu sasvim suve!, naredila je.


Osetila je moju požudu i ustuknula kao i ranije. Želi me jaku, da istrpim, dok me ta želja ne očvrsne i postanemo jednake.


Po kazni sam gledala žive spaljene, ženu natopljenu voskom kako živa gori. Pokazuje šta me čeka ako ne izdržim. A moji uzdasi za njenom kožom su sve teži, moje muke vlažne i željne njenih prodiranja u mene.


Mene ne zna kako da bičuje, prilazi mi ali vidi samo predaju i divljenje. Bič udara po prašini i gvožđu a ja je se ne plašim ni da mi oko izbije. Gledaću je dušom i želeti opet da je svu oližem, jer i slepa prepoznajem miris njene blizine.


Iskidala je jednog dana sve moje spise. Završili su među hladnim lobanjama komadići moje pesme. Prepustila me je sudbini da je gledam i čekam, ne poznajući snagu koju mi daje. Ne bih se ni trudila da nisam njeno ogromno razočaranje.


Tek sada živim da osetim njen gladak nosić u svojoj šupljini, da me dobro onjuši i udahne.


Užasi su se ređali, a ona bi me puštala da odem. Samo da bih joj se vratila iscrpljena dok me stražari love, a onda zahvalno iz svoje tamnice posmatrala orgije njene vojske. Ona bi samo prolazila, ne gledajući me, sladeći svoje oči gromova svim tim silovitim predajama i kukavičkim nasrtajima.


Uvek je vidim u prostorima od plamenog ognja. Oko njene kose od jarkog limuna uvek je maglovita vatra. Gromovi joj pocrne, sparušeni, trepavice izgore od zle strasti, pogled joj iskovan od moje ljubavi. Hoće li se i ovog puta odupreti?


Gorim i ja, od plamena i od nade. Sve se u meni steglo, čekam da me oslobodi, obuzme, prisvoji, izlomi, odere mi kožu, samo da joj pripadnem.


Rešetke se tope, dok mi pruža duge ruke. Buka se utišava, vojska povlači. Njen bič mirno spava.


Istupi, kaže mi. Poneku reč ti verujem kada svet zaćuti.

Kategorija:
Lezbo erotske priče