Priča o nama 7. dio
„Vedrane?“ Ivan je prekinuo tišinu u autu.
„Reci.“ Ovlaš sam ga pogledao i nastavio voziti.
„Pije mi se gin tonik. Jako mi se pije gin tonik. Imamo li gina u stanu?“
„Nemamo. Ali možemo stati i kupiti.“ Ne mogu reći da se nisam iznenadio. I on i ja smo s vremena na vrijeme znali popiti malo vina ili nešto drugo čisto za gušt. Ali to je bilo obično nakon ručka, tako da me sa svojim pitanjem baš iznenadio. Stao sam u jedan trgovački centar i kupio sve što mi je Ivan rekao da kupim jer on nije htio izlaziti zbog prekratke odjeće koje je imao na sebi. Ubrzo nakon toga vratili smo se u stan i krenuli pijuckati. Našli smo neki film koji nam se na prvu činio zanimljiv, ali s vremenom je radnja postala toliko zamorna i dosadna da se više nismo obazirali. Ivan se ugnijezdio tik uz mene. Duboko je uzdahnuo i zagledao se u daljine kroz prozor.
„Jesi dobro?“ Prekinuo sam mu misli na što se obrecnuo.
„Mmmmhmmm.“ Zamišljeno mi je odgovorio i promeškoljio se uz mene.
„Sigurno? Izgledaš kao da si kilometrima daleko odavde.“
„Iza moje kuće idu polja, a iza tih polja ima šuma. Gusta i zelena. Kolike sam sate izgubio u toj šumi. Imam jedno posebno mjesto tamo. Nešto kao utočište…“ Glas mu se izgubio na trenutak.
„A s druge strane sokaka nema kuća. Samo polja i oranice. I onda u zimi kad napada snijeg i kad su noći vedre a mjesec pun, mjesečina se razlije po tim snijegom prekrivenim oranicama i onda ti se čini kao da je netko rasuo tisuće i tisuće sićušnih dijamanata posvuda oko tebe. Vjeruj mi nema ljepšeg mjesta. Ili u rano ljeto kad je već sve zeleno, a noći blage i tople, pa legneš u krevet i san te odnesu pjesme cvrčaka s polja i slavuja iz luga. Kroz prozor ti blagi povjetarac nosi miris zrele zemlje, a kad zora svane probudi te pjev ptica pjevica.“ U tom mi je trenutku izgledao tako spokojno, ali i pomalo tužno.
„Nedostaje ti sve to?“ Pitao sam ga, a on je samo šutio. Pogledao me, a jedna je suza kliznula iz njegovog oka. Šmrcnuo je, a ja sam ga čvrsto privio uz sebe.
„Da.“ Tiho je dodao. „Nisam ti ja za velike gradove i gužve. Meni treba nebo posuto zvijezdama. I zelena polja. I meka trava po kojoj mogu bos hodati. Ovdje mi fali ta povezanost sa prirodom. Nisam nezahvalan da se razumijemo. Zahvalan sam na svemu što imam. Najviše što imam tebe. Znam da grad pruža puno više mogućnosti nego selo, ali ne mogu protiv sebe. Srce je tu uz tebe, ali duša me vuče natrag.“
Ponovno me ostavio bez riječi. Gotovo da sam se mogao zamisliti tamo zbog načina na koji je sve to opisao. Na trenutke kao da sam bio tamo. A onda mi je druga misao prekinula tu idilu. Patio je za svim time. I nikada to nikome nije rekao. Čak ni meni. Dovoljno sam ga poznavao da znam da me nije htio opterećivati s time. Osjećao sam se posramljeno.
„Zašto mi to nikada nisi rekao?“ Pogledao me gotovo tužno.
„Nisam ni znao da je to u meni. Danas me ona šuma podsjetila. A i nema potrebe da te opterećujem s glupostima.“ Ustao je i krenuo prema kupaonici. „Idem se otuširati. Počelo mi se spavati.“ Ušao je u kupaonicu i zatvorio vrata za sobom što mi je bilo čudno jer nikada ne zatvara vrata kad se ide tuširati. No nisam tome pridonosio neki prevelik značaj. Pokupio sam čaše sa stola i oprao ih. Došao sam do kupaonice i u trenutku kad sam htio ući učinilo mi se da čujem tihi, prigušeni jecaj. Nekoliko sekundi kasnije čuo sam još jedan i sad sam znao da ga je sve ovo pogodilo puno više nego što mi je priznao. Iako mi je prvi poriv bio da uđem i vidim što nije u redu i zagrlim ga, okrenuo sam se i tiho otišao u spavaću. Ivan se pojavio za desetak minuta. Pogledao me i blago se nasmiješio, ali meni je u glavi onaj njegov tihi jecaj odzvanjao kao eksplozija bombe. Legao je pokraj mene. Primaknuo sam mu se bez riječi i zagrlio ga. Neko smo vrijeme ležali zagrljeni jedan uz drugoga u potpunoj tišini. Okrenuo se prema meni i pogledao me.
„Čuo si?“ Tiho me pitao.
„Nije važno mali. Kad budeš htio reći ćeš mi.“ Nježno sam ga pomilovao po licu.
„Hvala ti.“ Izgovorio je jedva čujno. „Zato te volim.“ Naslonio je glavu na moja prsa, dok sam mu prstima prolazio kroz još uvijek vlažnu kosu. Ponekad mi je bio apsolutna zagonetka. Prešao bi preko stvari koje bi druge razbile u tisuću komadića, a s druge su strane tu bile sitnice koje netko ne bi ni prijetio, a njemu su zadavale toliko boli.
Primaknuo mi se bliže i poljubio me. To nisu bili vreli poljupci puni strasti. Ovo je bilo nešto duboko. Nježno je ostavljao trag poljubaca od vrata do mojih usana. Ljubio me polako i dugo, kao da vrijeme ne postoji za nas dvojicu. Opkoračio sam ga i uhvatio za ruke. Isprepleo je svoje prste s mojima. Podigao sam mu ruke iznad glave. Predao mi se u potpunosti. Onako kako samo on to zna. Nastavio sam ga ljubiti. Svaki njegov pogled i dodir bili su puni ljubavi i nježnosti. Polagano sam ga skinuo. Bilo je vremena kad smo obojica htjeli nešto žešće i grublje, ali ova je noć bila drugačija. Dovoljno sam ga poznavao da shvatim što mu treba. Nakon njegovog izbivanja i ludog, gotovo životinjskog seksa, ovu je noć trebao ljubav. I ljubav je od mene i dobio. Vodili smo ljubav nježnije nego ikad prije. Dvije duše spojene u dva tijela. Često mi je znao pričati o tome, ali iako sam bio uvjeren da znam o čemu priča nisam to shvaćao u potpunosti. Sve do sad. Kad sam ušao u njega uzdahnuo je i obgrlio me rukama oko vrata. Išao sam lagano, a zatim polako povećavao tempo. Poljubio me u vrat ili rame, a zatim me ponovno zagrlio. U jednom me trenutku pustio i krenuo rukama gužvati plahte ispod sebe. Znao sam da je blizu svršavanja. Nekoliko me uzdaha dijelilo od svršavanja. Kad sam svršio legao sam se pokraj njega. Nježno sam ga poljubio i nastavio se poljupcima spuštati prema dolje. S vrata sam prešao na rame, pa prema prsima do pupka. Poljubio sam mu glavić koji je obilno balavio. Smjestio sam mu se između nogu i ljubio mu kurac cijelom dužinom. Ubrzo je svršio i on. Legao sam pokraj njega, a on me pogledao neobičnim pogledom.
„Što je bilo Ivane?“ Dlanom sam mu prešao preko obraza.
„Strah me.“ Tiho je dodao.
„Čega?“ Zbunjeno sam ga pitao.
„Strah me da ću te izgubiti.“ Rekao je pomalo uplašeno.
„Pričaš gluposti mali… Pa ne idem ja nikuda.“ Pokušao sam ga umiriti.
„Imam taj neki čudan osjećaj. Ne mogu ti to opisati. Jednostavno to osjećam. U kostima. I dublje od toga.“ Zadrhtao je. „I bojim se. Jako.“ Pogledao me gotovo izbezumljeno. Zagrlio sam ga. Uzdahnuo je kao da mu je sav teret svijeta na prsima.
„Sve će bit ok. Ne idem ti ja nikud.“ Nasmiješio sam mu se i zagrlio ga najjače što mogu. Prebacio sam pokrivače preko nas. Kako je vrijeme prolazilo osjetio sam da mu se tijelo opušta. Ubrzo je zaspao. Izgledao mi je tako mirno i spokojno. Ali duboko u meni nemir je našao svoje mjesto i nije mi dao da zaspim do dugo u noć. Ležao sam potpuno budan i slušao ga kako diše. S vremena na vrijeme nešto bi promrmljao u snu, a onda bi nastavio spavati. Umor je odradio svoje i ja sam polagano utonuo u san iako mi se činilo da su prošli sati.
- Kategorija:
- Gay erotske priče
- 6 Jun, 2022
- 1527 pregleda
Znam da je ovo porno sajt, ali uvek me "dobiju" ljubavne price....Bez obzira o kojoj vrati seksualnosti se radi... Ljubav je ta koja nas definitivno "podize" i budi najbolje u nama... ❤