Seminar u Beču
Seminar u Beču bio je jedan od onih događaja na kojima svi klimaju glavom, a niko zapravo ne sluša. Ona je ušla nekoliko minuta kasnije i sjela pored mene jer je to bilo jedino slobodno mjesto. Osjetio sam njen parfem prije nego što sam je stvarno pogledao. Topao, nenametljiv, ali dovoljno jak da mi poremeti koncentraciju. Kad su nam se pogledi sreli, zadržali su se trunku duže nego što je pristojno. Na pauzi smo se našli kod kafe. Rekla je da jedva podnosi beskrajne prezentacije i prazne riječi. Odgovorio sam da je ponekad zanimljivije ono što se dešava između redova nego na slajdovima. Pogledala me onako kako žena pogleda muškarca kada procjenjuje koliko je opasan, a koliko iskren. Rekla je da djelujem kao neko ko zna šta radi. Osjetio sam kako mi to prija više nego što bi smjelo.
Večera se dogodila spontano, kao produžetak razgovora. Sjeli smo u mali restoran pod prigušenim svjetlom. Pričali smo o poslu, o putovanjima, a onda, neprimjetno, o brakovima. Rekla je da se čovjek može naviknuti na sve, pa i na odsustvo uzbuđenja. Ja sam priznao da imam sve što treba, ali da to ne znači da uvijek osjećam ono što bih trebao. Između nas je rasla tišina puna razumijevanja.
Pratio sam je do hotelskog sprata. Stajali smo ispred njenih vrata preblizu da bi to bilo slučajno. Rekla je da je ovo pogrešno, ali njen glas nije imao snagu da me zaustavi. Rekao sam da znam. Nisam se pomjerio. Ni ona.
Kad sam joj dlanom prešao niz ruku, učinio sam to polako, ostavljajući joj vrijeme da se povuče. Nije se povukla. Približila mi se toliko da sam mogao osjetiti toplinu njenog tijela. Tražila je da je gledam, da budem siguran u ono što radim. Rekao sam da je želim i u tom trenutku to je bila jedina istina koju sam imao.
Poljubac je bio spor, pun napetosti koja se skupljala cijeli dan. Nismo žurili. Svaki dodir bio je ispitivanje granice, svjesni da sutra ne postoji za nas. U toj sobi nisam bio ničiji muž, niti je ona bila nečija supruga. Bili smo samo dvoje ljudi koji su na trenutak odlučili da osjete nešto više od navike.
Noć je prolazila u tišini isprekidanoj šapatom i ubrzanim dahom. Govorila mi je da ne razmišljam, da ostanem u tom trenutku. Ponavljala je da je ovo samo večeras. Svaki put kad bi to rekla, stegao bih je jače, kao da mogu zadržati vrijeme.
Pred zoru se udaljila prva. Oblačila se mirno, kao neko ko je odluku donio mnogo prije nego što je do mene došla. Rekla je da se nećemo nikad čuti i da je bolje tako.
Vratio sam se poslu, kući, rutini, sigurnosti. Ali ponekad, usred običnog dana, osjetim njen parfem koji zapravo nije tu i sjetim se kako me gledala i kako je u meni budila ono što odavno nisam osjetio da jesam.
- Kategorija:
- Strejt erotske priče
- 21 Feb, 2026
- 1838 pregleda
pozz javite se , bio sam pre korone u vasem kraju , lepe dame imate