Aerodromi ( poslednji dio )

Budio sam se iz neke tame, duboke kao mutna voda. Prvo je došao zvuk, neko jednolično pištanje aparata, onda težina u grudima, oštra i tupa u isto vrijeme, kao da mi je neko stavio kamen na grudi. Pokušao sam da udahnem dublje, ali tijelo mi nije dozvolilo, jak bol vratio me je nazad u postelju... opet tama!

Soba je imala onaj karakterističan miris izbjeljivača, preplavljen nekom nelagodnom tišinom, oštrom poput noža. S naporom sam pomjerio glavu, bila je toliko teška. Grlo mi je bilo suvo, a u ustima sam osjetio ukus prašine i lijekova. Prošlo je neko vrijeme, možda sekunde, možda minuti, teško je reći, a onda sam osjetio nešto. Onaj prepoznatljiv miris, jedinstven! Miris sreće, beskrajne ljubavi, onaj miris koji mi se urezao u pamćenje, u kožu, u svaku poru moga bića, miris koji bih prepoznao među bezbroj drugih. Duboko sam udahnuo i osjetio kako mi srce poskakuje u grudima poput divlje ptice u kavezu, koja svim silama pokušava da raširi svoja krila i ode slobodna. Pokušavao sam da otvorimi oči, ali kapci su mi bili preteški, kao da su nevidljivim nitima povezani sa licem. Borio sam se, trudio i konačno je svjetlost prodila u moj svijet. U početku su to bile samo mutne linije, sive sjene, a onda. . . Bijela soba. Uređaji. Besprekorno bijeli zidovi. I naravno ona, moja Ana. Kosa joj je bila nemarno skupljena, a ispod očiju su bili vidni tragovi nespavanja, a u pogledu joj se vidio umor, ali i toplina.
"Hej! Dobrodošao nazad! "

Pokušao sam nešto da kažem, ali iz grla mi je izašao samo neartikulisan zvuk. Ana mi je pružila čašu vode, pridržavala me dok sam pio, a njene ruke bile su tople, pružale su mi sigurnost, mir.
"Koliko... koliko je prošlo? " uspio sam da izustim.
"Sat vremena si ovde, možda malo više. Bio si i dan u intezivnoj. Kažu da je sve prošlo dobro i da ćeš biti dobro. "

Zatvorio sam oči. Sve je prošlo dobro. Te riječi su mi odzvanjale u glavi poput nekog dalekog eha, poput pjesme koju sam već čuo u snovima. A onda sam opet osjetio taj miris. Bio je sad jači, bliži, kao da je ušao u sobu. Otvorio sam oči još jednom, panično, ali njega nije bilo. Umišljam, pomislio sam, ali miris je bio uporan, sjećanje koje ne poznaje granice razuma.

Stojim sa čašama kafe, na pragu bolničke sobe nekoliko sekundi prije nego što uđem tamo. Ne zato što sam neodlučan, nego zato što se bojim trenutka kad ću ga vidjeti. Jer ako ga vidim tako slabog, priključenog na aparate, stvarnog u svojoj krhkosti, sve ono što sam mjesecima držao pod kontrolom pući će... A moram ostati pribran zbog njega.
Kad sam ušao, oči su mu već bile otvorene. Bio je budan. Preživio je. I u tom jednom pogledu, izgubljenom, zbunjenom, ali punom života i ljubavi, nestalo je sve ono što sam planirao da kažem. Ostala je samo ljubav.
Mirisao je isto. Nevjerovatno kako tijelo pamti, kako ljubav ima svoj miris, koji ne brišu ni bolnice, ni strah, ni vrijeme. Osjetio sam kako mi se grlo steže, oči pune, ne dam glasu da zadrhti.
Vidjevši suze u njegovim očima bilo mi je teže nego svi oni dani bez njega.
Mjesecima sam živio između bijesa i nade. Onog dana kad me je ostavio u Švajcarskoj, sa tom savršeno odglumljenom hladnoćom, znao sam da nešto nije u redu. Ljubav ne odlazi tako, ne ona prava, istinska. Ne govori „budi mi dobro“ dok zatvara vrata. Ne tako savršeno mirnim glasom bez emocija. Prvih dana nisam disao. Samo sam hodao po stanu u krug, vraćao svaku riječ, svaki pogled, svaki dodir, tražeći pukotinu. Ali nisam mogao da pustim da samo tako ode bez objašnjenja, ne dok god dišem, dok postoji i najmanja šansa...I onda sam počeo da zovem. Prvo njega, onda zajedničke prijatelje, niko ništa nije znao ili htio da mi kaže... U tom ludilu zvao sam i sestru, javila se, iako nismo dugo pričali, ljubav ipak nema rok trajanja. Ni ona ništa nije uspjela da sazna. I tek tada, prvi put, posle mnogo godina bio sam uplašen, prestravljen, bespomoćan. Neću odustati! Moram izvući i poslednjeg keca iz rukava. Pozvao sam njegovog oca drhteći. Ne znam ni kako sam izgovorio svoje ime, samo sam rekao: „Molim Vas, recite mi istinu.“ Ništa, muk sa druge strane, onda još jedno „Molim Vas!“ Tišina još uvijek... i onda još jedno, gotovo bespomoćno „Molim Vas!“ Stari je popustio, ispričao mi je sve. Istina me je slomila... Nisam povjerovao u prevaru, ali bilo mi je krivo jer nisam prepoznao tu žrtvu, tu njegovu staru naviku da sam nosi sve ono što može i ne može. Sam, da zaštiti ljude koje voli po svaku cijenu.
Svaki dan sam znao gdje je. Svaki nalaz. Svaki korak koji je bio bliže operacionoj sali. Sve sam znao i boljelo me je toliko što je morao sa svim tim da se nosi sam... Sam, dođavola! Ali poštovao sam njegovu odluku, nisam se javljao, nisam se miješao, nisam htio da ga u tim trenutcima opterećujem i osjećajem krivice.
Na dan operacije bio sam ispred bolnice, nisam imao snage da uđem, samo sam se molio nekom/nečemu u šta inače ne vjerujem. Samo da ga vidim još jednom, pa ako treba neka bude i bez mene.

Okrenuo sam glavu naglo, kao da se bojim da će slika nestati ako ne požurim. Vidim Anu koja izlazi i njega kako stoji tu! On, moj Danis! Sa dvije čaše kafe u ruci, umoran, sa podočnjacima koje nikad nije imao i pogledom u kom nije bilo ni trunke bijesa, samo neumoljiva bolna istina.

„Zar si stvarno mislio da ćeš tako lako da me se riješiš?“ rekao je, veoma nježno.

Nisam mogao ništa da izustim... Krenuo je ka meni pa zastao. Gledao me pravo u oči i u tom trenutku vidio sam sve. Vidio sam koliko ga je boljelo, koliko se osjećao izdat, ali i koliko me je volio. Vidio sam čovjeka koji je ostao dok sam ja pokušao da ga otjeram.

Prišao je polako, stavio svoju ruku na moju.

"Nisam mogao da te pustim," rekao je.

"Mislio sam da ćeš me mrzjeti, da nećeš željeti više da me vidiš."

"Jesam, mrzio sam te svaku noć, ali onda svako jutro sam te volio više nego prethodno," rekao je iskreno.

"Znaš li šta znači to? Znaš li šta znači kada neko koga voliš odluči da umire sam? Znaš li šta znači kada netko odluči da te 'zaštiti' time što će te ostaviti da patiš a da i ne znaš zašto?"

"Ali razumijem te. Shvatam zašto si to uradio. Shvatam da si mislio da činiš pravu stvar. Shvatam da si mislio da me štitiš. I zato... zato sam to poštovao. Zato sam te ostavio na miru. Zato nisam došao ranije. Ali sad... sada je drugačije. Sad si ovdje. Sad si živ i još uvijek moj. I nema više razdvajanja, nema više laži, nema više 'zaštite'. Razumijemo li se?"

Gledao sam ga. Gledao sam u te oči pune suza, ali sada su bile i pune nečeg drugog, one boli koja se ne može sakriti, one praznine koja je postala njegov dom, ali i te oči koje su bile pune ljubavi, nade i odlučnosti.
Krenuo sam nešto da odgovorim, ali nisam ništa izgovorio. Mogao sam samo da gledam u te oči i da osjetim toplinu njegove ruke i znam da sam pronašao put do kuće...

On se nagnuo i čelom dotakao moje. Nije bilo poljupca, ne još, samo njegov dah uz moj, ta prisutnost koja je liječila više nego ma koji lijek. Osjetio sam njegovu toplinu kako se širi kroz mene, osjetio sam to ludo srce koje lupa kao doboš, osjetio sam kako mu dah postaje mirniji, osjetio suze koje su mu tekle niz obraze.

"Ne plači, ne plači, ljubavi moja."

"Ne mogu", rekao je. "Ne mogu, toliko sam bio preplašen! Mislio da sam te izgubio zauvijek!"

Ljubio sam suze s njegovih obraza, ljubio sam mu oči, čelo, vrh nosa. Svaki centimetar njegovog lica bio je kao svetinja, svaki dodir bio je obećanje.

"Tu sam", šapnuo sam. "Tu sam i ne idem nigdje, nikad više!"

"Znaš", rekao je, pokušavajući se nasmije kroz suze, "u ovih nekoliko dugih mjeseci, u ovoj agoniji, u ovom strahu... naučio sam jednu stvar."

"Šta?"

"Da je ljubav jedina stvar koja vrijedi, da je ljubav jedina stvar koja uvijek preživi, da je ljubav jedina stvar koja nas čini ljudima."

Okrenuo se prema meni. Njegova ruka se spustila na moje grudi, prsti su lagano pratili liniju mog srca.

"I zato", nastavio je, "ne želim da gubimo vrijeme. Ne želim da čekamo. Ne želim da se bojimo! Želim da živimo! Želim da se volimo! Želim da budemo srećni!"

Gledao sam ga, gledao sam u čovjeka koji je moje srce nosio u svojim rukama. Gledao sam u čovjeka koji je bio spreman da se bori sa mnom, za mene, uz mene, ali nikad protiv mene.

"Volim te", rekao sam. "Volim te više nego što se riječima može reći!"

"Znam", odgovorio je. "Voli i ja tebe, jedini moj!"

I tada, u bolnici, u toj bijeloj sobi, dogodilo se nešto... Nešto što je bilo više od riječi, više od obećanja, više od ljubavi... Bilo je to nešto što se ne može opisati riječima, nešto što se samo može osjetiti srcem i dušom.
Bio je to njegov miris, miris jutarnje kave, bio je to osjećaj njegove tople ruke u mojoj, bio je to zvuk njegovog disanja koje se u potpunosti uskladilo s mojim, bio je to osjećaj da, uprkos svemu, uprkos svim boravima, svim suzama, svoj boli...

Preživjeli smo!

Tu smo, zajedno.

I nikad, nikad se više nećemo rastati!

Jer ljubav, prava ljubav, ona koja prevazilazi sve prepreke, ona koja preživljava sve bolesti, ona koja ostaje kada svi drugi odu...
Ta ljubav je ova naša.

I kad jednom dođe vrijeme za rastanak, siguran sam da i u svakom drugom životu, u svakom drugom svijetu, u svakom drugom univerzumu, da ću te uvijek pronaći i svaki put ću se iznova zaljubiti u tebe! Jer ti si i ostaćeš moja ljubav, sreća, moj dom!