Aerodromi ( IV dio )
"Od nesreće je samo sreća lošija kad treba da vratiš je, a tek si se dočep’o nje."
Švajcarska zima me uvijek iznenadi, nije agresivna i ledena kao na Balkanu, već tiha, bijela i mirisna, skoro pristojna, kao da i snijeg ovdje zna za red. Tog jutra prvi snijeg je počeo pada baš kada sam zatvorio kofer. Danis me je čekao u dnevnoj sobi, u donjem dijelu trenerke, sa raščupanom kosom i pogledom koji je istovremeno i ozbiljan i nježan.
"Opet si se uspavao", kaže, pokušavajući da zvuči ljutito, ali mu glas omekša na pola rečenice.
"Kasno smo legli, noćne more, tvoje hrkanje", pravdam se.
Prevrće očima, prilazi mi, hvata me za ruke i privlači bliže.
"Neće ti pomoći izgovori", šapće. "Jednog dana ćeš zakasniti i na vlastito vjenčanje."
Zastao sam, a osmijeh mi se sam pojavio.
"Pa dobro, bićeš tamo da me sačekaš… ili nećeš? "
Nasmijao sam se, ali on je već bio u radnom modu, na stolu razbacani papiri, excel tabela, spisak troškova, skice dekoracija...
"Znaš da neće doći... Sarajevo… znaš kakav je to mentalitet. A sestra… Ne priča sa mnom, rekao sam joj za tebe. Rekao sam joj sve, a to je bilo dovoljno da prekine kontakt", rekao je, a u glasu mu je bila neka melanholija...
"Znam, neće... Tata… on i ja se jedva viđamo. Mama… znaš već. Jedinac sam, kao da sam ničiji", odgovorio sam, prilazeći mu sa ledja, obavijam ruke oko njegovog struka.
"Ali će doći Ivan, Ana i Jelena, duo ludaka iz Sarajeva, kumovi... Imaćemo tačno sedmoro ljudi. To je savršen broj za vjenčanje."
"Sedmoro ljudi i patetična ceremonija u gradskoj upravi", progunđao je, ali se i nasmiješio. Taj njegov osmijeh, koji je uvijek počinjao na desnoj strani usne i onda se polako, poput talasa, širio prema lijevoj.
"A prvi ples? Dva muškarca, valcer... to će biti spektakl! Neko gaženje stopala?"
Smije se, široko i glasno, a u tom smijehu više nema ni distance, ni boli, samo mi, soba, ludost, sreća. Prilazi mi opet i polako spušta usne na moje. To su oni poljupci koji ne žure, koji su puni topline, koji sa sobom nose današnje planove i sjutrašnje brige.
Prsti mu klize niz moj vrat, a mojim tijelom prođe toplina kao struja.
"Znaš…", šapuće, drugi ples bi mogao biti još bolji."
"Drugi? " pitam kroz smijeh.
"Mhm. Onaj… privatni."
Povukao me prema sobi i ostatak jutra proveo uvjeravajući me da jesam i da ću uvijek biti njegov. Prišao sam mu polako, dodirujući rukama grudi. Osjetio sam kako mu srce ubrzano kuca. Kad sam usnama dodirnuo njegov obraz, on se zanjihao, a ruke su mu se instinktivno uhvatile za moja ramena.
"Nikad me nemoj ostaviti", prošaputao je dok sam ga ljubio u čelo, u oči, u grudi.
"Nikad", rekao sam, i to je bila najgora laž koju sam ikada rekao.
Moje usne su istraživale svaki centimetar njegovog tjela. Spuštao sam se niže, jezikom pratio liniju rebara, a on je stiskao moja ramena, prsti su mu se uigrano kretali preko mojih leđa, pa sve niže... Kada sam došao do struka, skinuo sam bokserice i ispred mene je iskočila dobro znana zvijer. Prožeta venama, malo ulijevo nakrivljen, svijetlog glavića. Odmah sam ga stavio u ustao, zastenjao je, glavu bacio unazad, a ja sam osjetio kako mu se cijelo tijelo napinje, poput žice. Disanje mu je bilo ubrzano, isprekidano. Ubzao sam ritam, nije izdržao dugo i mlazevi sperme jurnuli su ka mojim grudima i licu. Gurnuo sam ga na krevet, polako ulazio u njega, bio je vreo poput vulkana, držao sam tempo, nisam ni ja dugo izdržao, izvadio sam kurac iz njega i povukao jednom nazad, a mlazevi sperme su se slivali niz njegova leđa. Pao sam na njega, zagrlio ga i poželio da vrijeme stane, da ovaj momenat bude beskonačan. Ali vrijeme je, kao i uvijek, bilo nemilosrdno. Za dva dana moram nazad u Beograd, zbog posla i neizbježnog sistematskog pregleda u firmi. Ispratio me je do aerodroma, a ja sam se pravio jak, iako su me oči pekle.
"Javi se kad sletiš "
"Hoću."
"Nemoj opet da kasniš."
"Neću."
"I voli me."
"Uvijek."
Njegova ruka ostala je još trenutak u mojoj, a onda je sat otkucao vrijeme za polazak... Aerodromi su čudna mjesta, svaki put se osjećam kao da tamo ostavljam dio sebe.
Slaven cupka nogama.
"Ako mi opet nađu povišen šećer, vi ste krivi! Tjerali ste me da jedem one krofne."
"Slavene, pojeo si ih pet", kaže Anđela. „Mi smo samo gledali."
Elma me tapše po ramenu.
"Ti si najzdraviji među nama. Ali vidjećeš, naći će ti da ti fali žena. Sistematski uvijek nekome nađe ženu."
Smijem se.
"Pa, možda mi nađe i dvije, čisto da budem efikasan."
Pregled prođe. Krv, pritisak, EKG, rendgen. Malo šale, malo stajanja u redovima, malo komentarisanja sestara.
Onda poziv.
"Možete li doći kod doktora? "
Taj jedan trenutak će promijeniti ritam svega. Prvo tišina, onda slike, onda oblak koji se spušta niz kičmu.
"Na snimku se vidi promjena", kaže doktor.
"Moramo obaviti dodatne analize što prije."
Samo sam klimnuo. Bio sam miran, previše miran. U glavi sam imao samo jednu misao: On ne smije saznati ovo! Ne sad, ne ovako.
Dani se pretvaraju u bolnice, laboratorije, čekanja. Svaki put kad telefon zazvoni, stres mi stegne grudi.
Svaki put kad me pozove na video poziv, pokušam se nasmiješiti tako da ne vidi tamu u mojim očma.
Te večeri, vidim ga na kameri, on leži u krevetu, u onoj njegovoj sivoj majici koju najviše volim.
"Fališ mi", kaže. "Znaš li koliko? "
"Ne znam, reci mi koliko."
"Ne mogu zaspati sam."
"Znam."
Pogled mu se mijenja, postaje topao, dublji, poznat.
Dodiruje ekran vrhovima prstiju.
"Ajde… dođi bliže", šapuće.
Znam šta želi jer i ja želim isto.
Spuštam kameru, namještam svijetlo, da me vidi onako kako voli: polumrak, silueta, linija ramena, dah spor.
Osjećam kako između nas raste ona stara, poznata glad.
"Ubijaš me", kaže.
Njegov glas postaje niži, moj dah ubrzan, pokreti usporeni, senzualni, sugestivni.
Ne dodirujemo se, ali dodirujemo sve.
Nikakva eksplicitnost, samo pogled, šapat, željne usne, povremeno zatvaranje očiju kao obećanje onoga što će biti. Kad smo oba ostali bez daha, zagrizao je usne.
"Dođi mi uskoro."
"Dolazim!"
Rezultati dolaze tri dana kasnije.
Karcinom pluća!
Ta riječ je tako hladna, kao metal.
Gledam u doktorova usta, ali ne čujem ništa osim ritma krvi u ušima. Priča o stadijumu, o hemoterapijama, o procentima, o šansama, o operaciji, a za mene je sve to samo magla, a ja sam mislio samo na jedno: kako da mu kažem da naša budućnost ima rok trajanja? Prva pomisao bila je: ne mogu. On bi se raspao. On je bio vatra koja je gorela prebrzo i prejako, znao sam da bi unistio sebe pokušavajući da spasi mene. Njegov bijes i tuga se prelivaju bez filtera i nemam pravo da ga ubijem ovom istinom. Ne, kad već nosi teret distance, ne, kad je u svađi sa sestrom zbog mene, ne, kad je tamo sam... Ne mogu staviti još jedan kamen na njegova leđa. Ne mogu... Ovu bitku ću sam izvojevati...
Zato sam kupio kartu. Aerodrom je ponovo isti, isti osjećaj u stomaku, isti nemir u kostima i duši.
Na pasoškoj kontroli službenik pita:
"Svrha posjete?"
"Ljubav, još ovog puta", odgovaram, a on mi vraća pasoš uz jedan tihi smiješak.
Izlazim, a on me već čeka, i kako me je ugledao trči, doslovno trči, kao da mu gori pod nogama.
"Zašo mi ranije nisi rekao da dolaziš!" I prije nego završava rečenicu, ljubi me, grli, pritiska lice uz moje.
"Budalo jedna. Budalo moja."
Stan miriše na njega, na večeru koju je spremio i na neki novi sapun koji je kupio. Naravno, ne stižemo do večere, jedva stižemo do spavaće sobe. Noć je bila naša, i samo naša, zbogom koje ne smije znati da je zbogom. Ljubio sam ga polako, jezikom pratio konturu njegovih usana, zatim spustio na vrat. Disanje mu je postalo ubrzano, a prsti su mu zgrabili moju kosu. Spustio sam ruke preko njegovih grudi, pratio liniju svakog mišića, svakog udaha. Okrenuo sam ga,
"Ne... nemoj... " šapnuo je, ali je bilo već kasno, tijelo mu je govorilo drugačije.
"Ćuti", odgovorio sam, i nastavio. Ušao sam u njega nježno, polako, dok je on drhtao ispod mene. Noge su mu bile na mojim ramenima, njegovi prsti na mojim butinama. Kretao sam se polako, svaki pokret pažljiv, kao da pokušavam da zaustavim vrijeme. Svršili smo u isto vrijeme, zastenjao je tiho, a ja sam se sručio na njega, zadihan, mokar, slomljen...
On ne zna, ne smije saznati, dok mirno spava na mojoj ruci, znam da je vrijeme. Jutro koje će sve promijeniti... Sjedim na ivici kreveta, a on se proteže, naslanja na jastuk i umorno se smiješi.
"Što si ustao tako rano? Dođi ovamo."
"Moramo da razgovaramo", počeo sam i iznenadio sam se koliko mi je glas bio stabilan.
"Šta je bilo?"
Udahnem duboko i ne gledam ga, jer ako ga pogledam, gotov sam.
"Prevario sam te, postoji neko drugi!"
Tišina pada kao hladna voda. Trepće, ne vjeruje šta čuje.
"Molim?"
Ustaje, prilazi mi.
"To… nije istina. To nisi ti. To nema smisla."
"Istina je."
Trudim se da mi glas ostane ravan, mrtav, bezosjećajan.
"Pogledaj me", kaže i hvata me za bradu.
"Reci mi to dok me gledaš u oči."
Oči moje, samo ovaj put ne izdajte me, ne gledajte ga kao dar, kao želju, kao ljubav. Podižem pogled i vidim njegove oči, pune nade, straha, ljubavi, ljutnje.
"Prevario sam te, imam nekog novog."
On kao da ostaje bez daha, povlači se korak unazad, zatim još jedan.
"Zašto? Reci mi zašto?"
"Nema zašto."
Naglo okreće glavu, udara šakom u zid dva puta, zgrabi jaknu i izletje iz stana.
Vrata se zalupiše toliko jako da mi srce poskoči. Znam da imam samo nekoliko minuta dok se ne vrati po odgovore, znam da moram otići odmah. Na stolu ostavljam poruku.
"Oprosti mi...
Nisam bio pravi čovjek za tebe.
Nisi zaslužio ovakvu ljubav.
Ovo je stvarno kraj i ne traži razloge.
Molim te, idi dalje i budi mi opet srećan."
Odlazim, zatvaram vrata polako, po prvi put u životu moleći nebo da ga sačuva od mene.
Beograd me dočekuje hladno, sivo, tiho. Hemoterapija je počela u srijedu. Kosu sam izgubio prije nego što sam se navikao na ideju da ću je izgubiti.... Dani se pretvaraju u sedmice, sedmice nejasne blokove vremena. Umor me savija kao kamen koji stoji na ramenima. Zvao je nekoliko puta, nisam se javljao. Njegova sestra mi je slala poruke: "On je u rasulu. Šta si mu uradio?" Nisam odgovarao, samo sam se molio. Ne za sebe. Molio sam se za njega, da je srećan, da ga manje boli, da se smije kao nekad, da me zaboravi. Njegova sreća je postala moja jedina sreća. Njegov osmijeh, čak i u uspomenama, bio je moj lijek. A ja… Ja se borim, svaki dan, svaki udah, svaku noć...
Bolnička soba bila je previše bijela, previše tiha, previše sterilna za srce koje mi je u grudima tuklo kao ptica zatvorena u kavezu. Disao sam polako, plizko, pokušavajući da ne mislim na sve ono što dolazi poslije anestezije.
Ana je bila tu pored mene, onako kako samo pravi prijatelji znaju da budu, nenametljivo, ali čvrsto, prisutno, kao ruka na ramenu u mraku. Držala me za ruku jako, kao da želi da mi da svu svoju snagu.
"Biće dobro", rekla je tiho, ali uvjerljivoo, tonom koji ne ostavlja prostor za sumnju.
Gledam je, osmjehnem se blago.
"Znam", izgovaram. I stvarno zvuči kao da znam.
Ali istina je drugačija. Prava istina je ono što mi ide kroz glavu dok gledam prema plafonu.
On.
Njegovo lice onog jutra kad se probudio pored mene.
Njegova kosa zamršena, njegove oči još uvijek pospane i nježne.
Način na koji izgovara moje ime.
Njegov smijeh koji se zalijepi za moje grudi kao toplo ćebe.
Onaj grč u njegovom glasu kad me zove i kaže: "Fališ mi."
Njegove ruke na mom vratu dok me ljubi.
Njegova zbunjenost, njegov bijes, njegov slom… ono što sam mu uradio da ga sačuvam.
Sve to mi lebdi iznad glave, kao da je neko na plafonu projektovao film o životu koji je bio i koji sam mogao imati.
Zatvaram oči, ne zbog straha, ne zbog operacije, nego da ga vidim jasnije.
"Zašto se smiješiš?" pita Ana i steže mi ruku.
"Ništa", kažem, ali glas mi drhti.
"Samo…"
"Misliš na njega?" pita tiho, bez osude, bez pitanja, bez radoznalosti.
Klimnem glavom. Taj pokret me izdaje, osjećam kako mi se oči pune.
"Znaš…", šapćem, "kad pomislim na to da je dobro… da se smije… nekako… sve drugo postane lakše. Sve!"
Zatvaram oči još jednom, dublje.
Ako ovo danas krene loše, ako se ne probudim, ako ništa više ne budem mogao reći, bar znam da je negdje daleko, živ, tvrdoglav, svoj, da možda misli da sam loš, ali nikad neće znati koliko je bio voljen. I to je dobro, to je dovoljno, jer sam imao njega, ljubav.
Ako se sve prođe kako treba, onda imam još nešto da završim, još jednu bitku da dobijem...
Ana me steže jače, hvatam posljednji udah prije nego što me odvezu niz hodnik. I u toj bjelini, u tom hladnom vazduhu što miriše na alkohol i tišinu, moja poslednja misao je:
"Samo da je dobro, samo da je srećan! Žao mi je. Volim te!"
Mrak!
- Kategorija:
- Gay erotske priče
- 5 Dec, 2025
- 1790 pregleda
Nedaj se. Biće to dobro na kraju.
Videćeš.
Ponovo ćeš ti njega osvojiti kad se vratiš. Da sam na njegovom mestu bez razmišljanja bih te prihvatio. Ljubav je ipak najača emocija. Ona pobedjuje.
Ti pobedjuješ.
Zelimo nastavak price, i da drzim fige da budete opet skupa i da ste zajedno sretni, nasmijani i puni ljubavi.. ❤️❤️
Hvala vam svima na podršci i na ovim predivnim komentarima. Svaka vaša riječ me podsjeti da se vrijednosti prepoznaju, čak i onda kada se ne nameću glasno.
Život je neprestana borba, ali i neiscrpan izvor ljepote... i baš u tom spoju, između padova i novih početaka, čovjek pronađe snagu da ide dalje.
:heart:
A ljubav… ona je uvijek ona nit koja nas drži uspravnim, ne traži put, već ga sama stvara.
Hvala još jednom! Uz ovakvu podršku, ne mogu a da ne napišem bar još jednu.
Naravno jedva će ko primetiti ovog čoveka i divno štivo kojim nam ulepšava dane, puno duše, bola, lepote, svega što treba i bez jeftinoće, vulgarnosti i neukusa. Ali neka nas je i par, podržavamo te, osećamo i nadamo se nekim novim pripovedanjima
Uhh jbt!
Svaka cast....prelepo
Joj,samo što nisam zaplakao. Je l' ovo istina? Niste danas zajedno?