Aerodromi ( III dio )
( Misliš dobrodošao kući! Jer kuća je tamo gdje si ti, sve drugo je samo adresa )
U Beogradu je proljeće najljepši dio godine. Zvezdara obasjana jutarnjim sunčevim zracima, topao vjetar koji nosi miris drveća što se budi, parkovi puni studenata, ljudi i pasa, ulice u kojima se čuje nešto nalik životnoj radosti… a meni sve to zvuči kao tiha provokacija, meni je januar ušao u kosti već četiri mjeseca i sedam dana. Svako jutro je isto. Dok putujem na posao ili sa posla, kroz prozor gledam ljude kako žure, neko sa kafom za ponijeti u ruci, a neko sa srećom na licu. A ja, u odijelu, sa neobaveznom frizurom i lažnim osmjehom, razmišljam šta li radi sad? Je li jeo, ili je ponovo zaboravio na ručak zbog previše posla? Da li ga oči peku od umora i napora, i da li je bio srećan danas? Prolaze stanice, a moja pitanja nemaju kraja, samo žamor u glavi koji je glasniji od buke u prevozu.
Na posao dolazim prvi, u 6:30h. Dok zdgrada još spava, ja sam za svojim stolom, a miris svježe kafe donosi sjećanja. Krećem sa radom, moram snažno da se uhvatim za nešto, bilo šta, da me misli ne progutaju. Kucam kodove kao da zidam zidove. Svaka linija koda je cigla izmedu mene i uspomena. Ipak, u svemu što dotaknem, u svemu što vidim stoji on…
Dolazi direktor. "Marko, već si ovde, serveri rade od sedam, zar ne", kaže. Ja se smijem: "Jeste, al' ja moram da im kažem kako da rade." Zatim dolazi Slaven, uvijek taj Slaven.
— Dobro jutro, momku koji je riješio da živi na poslu, kaže dok zabacuje jaknu preko stolice.
— Neko mora da radi, odgovaram, trudeći se da zvučim bezbrižno.
— Znaš… ljudi obično tako rade kad pokušavaju da zaborave nekoga.
Naslonim se u stolicu i odglumim smijeh.
Zatim stiže Andjela. Ona dolazi s trećom kafom od jutros.
— Ajde, reci iskreno, jesi li se zaljubio pa bježiš od sebe ili si se posvađao pa bježiš od nje?
— Ni jedno ni drugo, varate se, kažem, smijem se.
—Samo sam umoran.
—Umorni ljudi ne dolaze u šest i trideset, reče Anđela.
—Oni dolaze u devet i spavaju na pauzi.
—Pustite Marka, samo je odlučio da bude vrijedniji, dodaje Elma koja uvijek stiže poslednja.
I tako svaki dan… Smijeh, podbadanja, a u grudima zateže, jer svaki put kad izgovore "neko", "ona", "zaboraviti", srce mi preskoči.
Popodne je rezervisano za teretanu. "Tijelo je hram", kaže neki natpis. Moj hram je pust. Podizem tegove dok me mišići peku. Radim do iznemoglosti. To nije patnja, to je čišćenje.
Pod tušem, voda je vruća. Zatvorim oči. Zidovi se pretvaraju u njegove ruke. Voda je njegov dah na mom vratu. Sapun mi se pretvara u njegov prst koji mi crta rebra, jedno po jedno.
"U pjesmi mog života, ti si jedini refren koji ponavljam", šapće mi u mašti.
Uzimam kurac u ruku, ali to nije dovoljno. Želim više. Zatvaram oči još jače.
Zamišljam kako me gleda, kako mu usne prelaze preko mog vrata, kako jezik pronalazi put do usana. Onda ga zamislim kako me okreće, kako mi ruke stavlja na zid tuškabine. Zamisljam kako mi prsti klize niz kičmu, kako prvo jedan prst ulazi polako, onda drugi. Ja se naslonim na zid i stvarno to osjetćam. Voda teče, ali ja sam negdje drugo. U njegovoj sobi, na njegovim jastucima, sa njim iza sebe. "Čvrsto", zamišljam kako kaže. "Drži se čvrsto." Zamisljam kako njegov tvrdi kurac pritiska moju rupicu, kako polako ulazi, korak po korak, dok ne čujem sebe kako stenjem. I to nije stenjanje od bola, već od nedostajanja. Naslonjen na zid, svršavam glasno, sa njegovim imenom na usnama, i glas nestaje u zvuku mlaza vode...
Dani prolaze, polako nekad tako brzo, sreća, tuga, sjeta, uzbuđenje se smjenjuju...
Bliži se ljeto, šef me poziva u kancelariju.
— Sjedi, kaže, skida naočare.
— Pratim te već neko vrijeme, počinje.
— Ne samo da radiš dobro. Radiš… drugačije. Dolaziš prvi, odlaziš posljednji. Efikasnost, preciznost i način na koji vidiš 'širu sliku' su rijetki
kvaliteti. Klijenti te vole. Ima tu neka… energija.
—Mhm, klimnem, pokušavajući da izgledam kao da znam o čemu govori.
— Zato ću da budem direktan: Hoću da budeš rukovodilac IT sektora. Povišica od trideset posto.
— To je ogromno povjerenje, kažem s osmijehom koji je profesionalna maska. Nekad bi to bila ogromna sreća, a sad je samo informacija
jer moja sreća je negdje daleko…
Moj omiljeni dio dana...
Svako veče, u 21:30h na mom telefonu prikazuje se video poziv. On je tačan. Uvijek je tačan.
"Pozdrav, mali", "Kako je bilo danas?", kaže.
"Palo je par bugova, ali ništa što nisam sredio. Ti?"
"Umoran sam ko pas", nasloni se na jastuk. "Cio dan na građevini. Instalacije. Jebena struja, jebeni kablovi, jebeni majstori koji ne znaju razliku između faznog i nultog provodnika, sranje."
"Si jeo?"
"Tunjevinu. I tvoju sliku na telefonu." Smije se...
"Stavi kameru malo niže. Hocu da te vidim bolje."
Pomjerim telefon. On me gleda kao da me prvi put vidi.
"Skidaj majicu", kaže odjednom. Glas mu je promijenio ton. Postao je naredba koju želim da izvršim.
"Šta?"
"Skidaj se! Hocu da vidim da li si bio u teretani, da vidim te grudi."
Skidam majicu. Njegov uzdah se čuje.
"Sad niže spusti", naređuje, ali šapatom.
Ostavljam telefon na sto, tako da može da vidi, skidam pantalone. Stojim u gaćama. On me gleda kao da sam umjetnost.
"Kaži mi", šapće. "Šta bi mi radio da sam tu?"
"Prvo bih ti skinuo tu majicu. Onda bih ti jezikom pratio liniju dlaka na trbuhu. Ona koja vodi do..."
"Do..."
"Do onoga što je sad u tvojoj ruci."
Vidim da i on drži kurac u ruci. Uzimam svoj i krećem da drkam. Polako, nježno povlačim rukom gore, dolje. Čujem njegove strasne uzdahe, zatvaram oči drkam brže, jače. Čujem kako stenje, mijenja ton, blizu je. Nastavljam još strastvenije, i kreće mlaz, dok sa druge strane čujem duboki uzdah, skoro kao urlik. U isto vrijeme!
On se smije, ja se smijem, oba smo mokri, umorni, srećni i tužni.
"Volim te", kaže. "U kilometrima, u satima, u svakoj sekundi."
"Volim te", kažem. "U svakoj ćeliji, u svakom dahu."
Konačno! Karta kupljena, datum označen, na kalendaru piše "D+M = Prelazak u 3D".
Na aerodromu sam dva sata prije leta, nisam imao strpljenja da sjedim kući. Stojim tu, skoro na istom mjestu, gužva je veća nego ikad, ljudi se mimoilaze u beskonačnom ritmu odlazaka i dolazaka. Prošli put je bilo manje ljudi, ali je težina onog trenutka činila da izgleda kao najgušće mjesto na svijetu. Nema kiše danas, a ni suze više ne klize niz moje obraze. Sjećam se svakog detalja, njegovog pogleda, poslednjeg zagrljaja i onog osjećaja praznine koji se ostao u meni. Ali danas je sve drugačije, jer tuga više nije moj pratilac. Uzbuđenje je preovladalo, srce mi lupa u ritmu njegovog imena dok koračam prema šalteru. Žena u redu me gura.
"Gospodine, možete li da se pomaknete?"
"Gospođo, ja idem nečemu što je veće od ovog reda, a Vi se krećete samo k' šalteru, vjerovatno SAMO da nešto pitate... Možete prije mene samo ako umrem ovde!"
"Šta?" klimne glavom. "Vi... jako ste čudni..."
Pasoška kontrola uspješno završena, ukrcao sam se. Avion polijeće. Sunce obasjava krila aviona. Gledam kroz prozor i vidim planine na čijim vrhovima je snijeg. Već je jun, ali snijeg se ne predaje, baš kao ni ja.
Stjuardesa bez sjaja u očima i mislima, kao mojim, negdje drugo, mi kaže: "Piće?"
"Vodu i jedan osmijeh, ako imate."
"Imamo samo limunadu, gospodine"
"To je i isto. Kiselo slatko, kao moj osmjeh." Smije se i ona, iskreno, široko...
Uzbuđenje se pojačava dok slijećemo. Žurim ka cariniku, ne želim da izgubim ni jedan minut.
"Razlog dolaska?"
"Dolazim po srce i dušu. Neko mi je uzeo."
Carinik me gleda kao da sam riječ na ekranu koju ne prepoznaje.
"Gospodine, vi ste neki pjesnik?"
"Pišem poeziju, ili nešto nalik tome, samo na nekom drugom jeziku."
"Vi ste... zbunjujući", kaže, ali se smije. Gleda me još malo, nasmija se i reče: "Dobrodošli! Srećno u potrazi, Romeo."
"Našao sam ga već", kažem. "Tu je negdje u onoj gužvi."
Izlazim sa rancem na leđima. Ne treba mi ništa drugo. Samo ruke da zagrle i tvrd kurac, što sam i napisao u poruci jutros. "Ne nosim ništa, samo ranac, hardver i softver za tebe."
Gledam lica. Neko srećno, neko zarbinuto, neko uzbuđeno, neko zamišljeno, razna i nepoznata... I onda jedno poznato. Da li sam umislio? Je li to stvarno on? Ali prepoznajem te oči, ta dva oka koja nose galaksiju u sebi. Ne trčim. Jurim kao da mi život visi o koncu. Jer i jeste tako. I onda zagrljaj, taj zagrljaj traje vječnost, ili pet sekundi, vrijeme je relativno. On mi šapće: "Tako sam srećan!"
Krećemo ka izlazu. On se saginje da zaveže pertlu. Ja napravim polukorak naprijed i čujem:
"Marko."
Okrećem se. On je na koljenima, prsten u ruci. Svijet je stao. Planeta prestala da se vrti.
"Ti...", kažem. "Ustani."
"Neću. Ne dok ne odgovoriš."
Pružam mu ruku. On je ne uzima. "Ne ruku, riječ!"
"Da", šapćem. "Da, da, daaaaaaaa!"
Ustaje. Grlim ga. Ljudi staju, neko aplaudira, neko samo prolazi. Italijanka uzvikne: "Finalmente!" , kao da zna koliko dugo smo već zajedno.
Gleda me milo i šapće: "Dobrodošao mi ovde."
"Misliš dobrodošao kući! Jer kuća je tamo gdje si ti", kažem. "Sve drugo je samo adresa."
I tako, dok se noć spušta na peti sprat jedne stare zgrade, a svijet vani guta posljednje tragove dana, mi sjedimo na podu, hranimo jedan drugog sendvičima i gledamo se kao dijete svoju omiljenu igračku ili pas svog vlasnika... sve je tako savršeno! Kao u svakoj bajci, kraj je uvijek srećan...
Ili se varam?! Ili možda nije kraj?! Znate onu Cecinu: "Od nesreće je samo sreća lošija kad treba da vratiš je, a tek si se dočep’o nje."
PS: Ove priče nisu plod mašte, one su moj život. Naravno, neki detalji su uljepšani. I još jedno pojašnjenje, Beograd je moja adresa, u Švajcarskoj je moj dom, a Pljevlja su grad u kom sam rođen, za koji me, na žalost, više ne veže skoro ništa... osim uspomena iz ranog djetinjstva, par dragih osoba i moje ijekavice, koje se, kao i svaki pravi Crnogorac, ne odričem ni u Beogradu.
- Kategorija:
- Gay erotske priče
- 15 Nov, 2025
- 2321 pregleda
Hvala.
Prelepa, bez teksta sam.. A nepotrebno naglasiti koliko fali ovako lepih, životnih priča. Pozdrav veliki
Hvala ti na ovako lijepim riječima. Zaista vjerujem da iz svakog iskustva, pa i onog lošeg, izvučemo neku novu snagu i mudrost. Život zna da nas iznenadi negativno kada to najmanje očekujemo… ali i tada je vrijedan, jer nas oblikuje i uči da ne odustanemo. Drago mi je što si podijelio svoj put i što si poslao zagrljaj. I ja tebi šaljem jedan nazad. ❤️
Neke tuge nikad se ne prebole .Bice bolje jednog dana ,kada ne bude nas .Sve ovo sam i sam osetio ,sve ovo sam i bezbroj puta prosao ,zasto ,ne znam razloge ,ali ,kao sto procitah jednom Bog ne spaja ljude bez razloga!Drzi se ,grlim puno i ako te ne znam !
:heart: 
Hvala.