Aerodromi ( II dio )

Aerodromi su mjesto gdje se sudbine isprepliću, gdje se ljubav testira, a srca čuvaju nadu.


Beograd, Zvezdara, mali stan, naš zajednički dom već više od deset godina. Sve je tako mirno, samo šapat vjetra kroz poluotvoren prozor i tiho kucanje naših srca. Ležali smo jedan uz drugog, kao da pokušavamo zaustaviti vrijeme, a svaki dodir, svaki pogled, govorio je više od riječi. Ruke su nam isprepletene, a usne uz usne, kao da smo tražili utjehu u onome što nas čeka. Sjećanje na toplinu tvog tijela, miris tvoje kože, sve je to ostalo urezano u meni, kao fotografija koja nikada ne izblijedi.

"Znaš li da sam mislio da ćeš jednog dana pobjeći od mene?" rekao sam tiho, dok smo ležali u krevetu.

Nasmijao si se, onim tvojim smijehom koji je uvijek mogao rastjerati sve moje strahove.


"Pobjeći? Od tebe? To bi bio najveći promašaj mog života."

"Pa ipak, eto te, odlaziš," rekao sam, pokušavajući da moj glas zvuči šaljivo, ali nisam uspio da sakrijem drhtanje.

"Odlazim, ali ne zauvijek. Ovo je samo početak nečeg novog. Dolaziš mi u posjetu za mjesec dana, zar ne?" rekao si, privukavši me bliže sebi.

"Da, i onda ti dolaziš u Beograd," rekao sam, osjećajući kako mi se srce lagano smiruje. "To je samo ljubav na daljinu, zar ne?"

"Ljubav na daljinu je kao test za strpljenje," rekao si, smiješeći se. "A ja sam uvijek bio dobar u testovima."

Pogledao si me, a ja sam znao da već misliš na kofere koji čekaju pored vrata.

"Idem da se istuširam," rekao si, a ja sam samo kimnuo, prateći te pogledom dok si nestao u kupatilu.

Voda je tekla, a ja sam stajao ispred vrata, slušajući zvukove koji su mi podsjećali na sve što smo imali. Kada sam ušao, para je ispunila prostor, a ti si me povukao ka sebi, mokar i toplih ruku. Zagrljaj je bio čvrst, pun očajanja i ljubavi, a naše usne su se sastale u posljednjem oproštaju koji je govorio: "Volim te, čuvaj se."

Naslonio se na zid tuš kabine, kapljice su mu klizile niz vrat i prsa, a ja sam kleknuo pred njim, osjećajući svu snagu trenutka. Liznuo sam ga polako, kružeći jezikom, a je on zastenjao...

„Jebote…“ promrmljao je kroz stisnute zube, „znaš tačno šta mi radiš.“

Podigao sam pogled.

„Volim da te gledam kad gubiš kontrolu.“

Glavić mi je u ustima i navlačim mu kožicu lagano, zatvaram oči, držim ga čvrsto i mijenjam intezitet, uzimam ga cijelog, a onda samo ližem glavić, kao lizalicu.

Njegove ruke su mi prošle kroz kosu, uhvatio me čvrstio i nabio do kraja. Svaki pokret bio je promišljen, ali nimalo suzdržan. Osjećao sam kako gubim tlo pod nogama, ali me držao čvrsto, sigurno, kao da zna da me ima cijelog.

„Pogledaj me,“ šapnuo je. Otvorio sam oči, gledajući u njega, u te tamne oči pune vatre i gladi.

„Tako…“ nastavio je, „hoću da me gledaš.“

Posle nekoliko minuta pušenja, povukao me ka sebi i podigao. Naše usne su se sudarile u poljupcu koji nije tražio dozvolu, već je bio sirov, željan, vreo.Zamijenili smo mjesta. Sad sam ja bio uz zid, hladan naspram mog uzavrelog tijela.

„Tvoj red,“ šapnuo sam.

„Znam. I neću biti nježan.“

Njegov dah na mojoj koži bio je poput vatre. Jezikom je prelazio preko svake napete tetive, svaki moj uzdah dočekao je kao nagradu, a usne su mu lutale po mom vratu, stomaku, bedrima, rupici. Njegova usta su bila nemilosrdna klizava, vlažna, slatka, a jezikom je pravio krugove koji su mi mutili razum. Bio sam potpuno otvoren, bez daha, bez riječi, osim stenjanja koje nisam mogao zadržati.

Naslonio je vlažni glavić i ušao odmah do kraja. Zastenjao sam, glasno, ne mareći da li nas iko čuje.

„Ti si lud…“ izdahnuo sam.

„Samo za tobom,“ odgovorio je i zario lice u moj vrat, ostavljajući tragove mokrih poljubaca.

Voda je curila niz naša tijela, ispirala znoj sa kože, ali ne i napetost među nama. Svaki trzaj, svaki pokret bokovima bio je poput plime koja me nosila dalje i dublje u njegovo prisustvo.

Ruke su mu klizile niz moja leđa, dok me uvlačio u ritam koji je bio samo naš. Srce mi je tuklo do bola, a tijelo je podrhtavalo pod svakim njegovim naletom, svakim vlažnim dodirom, svakim uzdahom koji je stizao u valovima.

„Ne staj…“ šapnuo sam kroz drhtaj, „molim te.“

On je samo promrmljao nešto nerazgovijetno, sa usnama na meni, kao odgovor koji je tijelom dao prije nego riječima. Nastavio je sa ubodima, mijenjajući ritam svako malo.
Moj kurac je bio kao kamen, nisam mogao da ga pipnem.

Njegove ruke me stežu jače nego prije, duboki uzdah, drhtaj tijela, znao sam da je došao taj trenutak... znao sam da smo oba izgubili ravnotežu, ne samo fizičku, već onu dublju.

„Aaaaaaaaaaaaaa“ Kreće da svršava u meni. Osjećam toplu spermu negdje duboko, a u isto vrijeme eksplozija, mlazevi moje sperme prskaju svuda, miješajući se sa kapljica vode.

Ostali smo tako, tijela spojena, naslonjeni jedan na drugog, dok je voda nastavila da curi, kao da pere tragove naše divlje strasti.

Poslije tuširanja, sjeli smo za doručak. Ja sam pripremio kafu i tost, a ti si se šalio kako je to "gurmanski doručak za posljednji dan."

"Pa, nisam baš Gordon Ramsay," rekao sam, smiješeći se. "Ali bar ne moraš jesti avionsku hranu još sat vremena."

"Avionska hrana je kao ljubav na daljinu," rekao si, uzimajući griz tosta. "Uvijek je bolja kad je dijeliš s nekim."

"O, pa ti si postao filozof," odgovorio sam, podižući jednu obrvu. "Šta još možeš reći o džemu?"

"Džem je kao naša veza," rekao si, mažući ga po tostu. "Sladak, ali ako pretjeraš, postane previše. A mi smo taman ono što treba."


Smijali smo se, a taj smijeh je bio kao lijek za moje srce.


Poslije doručka smo sjeli u auto... muk, osim kad bi neka ljubavna pjesma sa radija prekinula tišinu. Držali smo se za ruke, jačim stiskom nego ikad, kao da smo pokušavali zadržati ono što nam je uzimala sudbina. Pogledi su nam bili puni neizrečenih riječi, a ja sam osjećao kako mi se srce steže svakim kilometrom koji nas je približavao aerodromu.

"Šta misliš, da li će ikada napraviti aerodrom samo za ljubavnike?" pitao sam, pokušavajući da razbijem tišinu.

Ti si se nasmijao. "To bi bio najhaotičniji aerodrom na svijetu. Zamisli samo: letovi bi kasnili zbog predugih zagrljaja na pisti."

"Pa bar ne bi bilo suza," rekao sam, a ti si me pogledao onim pogledom koji je znao sve.

"Suze su dio ljubavi," rekao si tiho. "Bez njih, ne bismo znali koliko nam nešto znači."


Kada smo stigli, vrijeme je kao da se zaustavilo. Aerodromski terminal je disao u sopstvenom ritmu,  najprije blago, pa sve jače, kao da se sprema na uzlijetanje zajedno sa svakim avionom koji je u dolasku ili odlasku. Bilo je tu i osmijeha i suza, i zagrljaja i poslovnih pogleda preko naočara. Svuda ljudi, a nas dva kao da smo se kretali ispod površine svega toga, u svom mjehuru gdje svijet nije dopirao. Pričali su o svemu i ni o čemu. O kafi koja je jutros bila preslaba. O šolji iz koje je pio, a koju ja nisam oprao jer je na njoj otisak njegovih usana. O čudnim imenima aerodromskih restorana. O tome kako aerodromski Wi-Fi nikad ne radi, kako bi mogli da izmisle aplikaciju koja prepoznaje ko se oprašta, pa da pušta muziku u skladu sa licima. Samo da ne pričamo o onom što visi u vazduhu.


Smijao se, ali jedva. Toliko smo vježbali taj smijeh – da izgleda lako, bezbrižno. Kao da sve ovo nije rastanak, nego neki običan, glupi dan.


Na monitoru je pisalo da je vrijeme za ukrcavanje. Nije gledao u ekran, gledao je u mene.


„Vrijeme je.“

Zastao sam. Sve se skupilo u stomaku. Kao kad se plašiš da ćeš nešto ispustiti, a već znaš da moraš.

„Zagrli me. Onako kako grliš kad misliš da je zadnji put.“

„Ali nije zadnji put.“ Privukao me je bliže. „Samo prvi u nizu glupih rastanaka koje ćemo morati da izdržimo.“



Ćutali smo. Nije bilo šta da se doda. Samo smo stajali tako, zagrljeni, dok svijet oko nas nije postao samo zvuk, kotrljanje točkića, razglas koji najavljuje letove, dječiji plač i uzdasi ljudi koji kasne. Udisao sam njegov miris, kombinaciju parfema, jutarnje kafe i onog nečeg njegovog, neuhvatljivog, što se nosi kao znak raspoznavanja. Kad sam ga pustio, tijelo se pobunilo. Ruke su ga htjele nazad. Oči su htjele još jedan pogled.
Ali rekao je samo: "Vrijeme je."

Prošao je kroz kontrolu. Skinuo jaknu, sat, osmijeh. Sve što ne možeš da poneseš kroz sigurnosne provjere.

Nije se htio okrenuti. Ali jeste, jednom, dvaput, i vidio sam suze u njegovim očima. To me slomilo. Srce mi se steglo, pretvorilo u kamen, ali na mom licu se nije vidjelo ništa osim osmijeha. 

Taj osmijeh, širok i svijetao. Kao sunce koje zna da će zaći za pet minuta, ali svejedno grije.

Mahao sam, kao da sve u redu, kao da ću biti jak.

"Vidimo se uskoro," šapnuo sam, iako sam znao da te riječi zvuče prazno u ovom trenutku.

Kada je nestao iz vidokruga, okrenuo sam se i krenuo prema izlazu sa terminala. Ljudi su izlazili iz taksija, trčali sa kišobranima, jurili ispod streha. Kapljice su se lomile o asfalt, padale po retrovizorima, po licima ljudi koji su trčali ka ulazu, pokušavajući da izbjegnu mokre skute kaputa.


Nisam jurio, samo sam hodao lagano, kao zombi. Kiša je padala niz moje lice, miješala se sa suzama koje su napokon mogle da pobjegnu, a da ih niko ne vidi, ili da svi vide, svejedno mi je bilo.


Stariji čovjek, taksista, stajao pored auta i gledao.

„Otišla je, je li sinko?“ upita.

Klimnuo sam glavom.

„Ne brini, vratiće se ona. Ovima što stvarno vrijede, srce zna put nazad.“

Pogledao sam ga i nasmijao se uprkos svemu.

„Vi to iz iskustva ili iz horoskopskog savjeta za danas?“

„Oboje, sinko. Vozim ja na aerodrom godinama. Znam kako izgleda kad srce puca.“




Sjeo sam u auto, ali nisam odmah krenuo. Gledao sam kroz kapljice kiše na šoferšajbni, sjećajući se svakog trenutka koji smo prošli zajedno. Sa radija se čulo „ Moj Beograde, zagrli me...“ Živote, kučko, brzo sam ugasio.


Vozio sam polako, kao da pokušavam odložiti povratak u stvarnost. Svaka kapljica je podsjećala na tebe, na sve što smo prošli, na sve što smo izgubili. Ali znao sam da će jednog dana kiša prestati, a sunce izaći. I tako će biti i sa nama.


Aerodromi su postali naša sudbina, mjesta sastanaka i rastanaka, čežnje, isčekivanja, molitvi. Tu smo se prvi put zagrlili nakon mjeseci razdvojenosti, tu smo se oprostili, tu smo se molili da se vratimo jedan drugom.


A on?! Sjeo je u čekaonicu. Ljudi oko njega su listali pasoše, jeli čips, slali poruke. A on je sjedio kao neko ko se upravo raspao iznutra. Otvorio je telefon, pogledao našu poslednju sliku. Nasmijani sa šoljom kafe. Nije mogao da odluči da li da je pogleda još jednom ili da je izbriše.


Avion je kasnio. Ironično.


Kiša je udarala u stakla. Aerodrom je djelovao kao ogromna staklena kutija sa ljudima u tranzitu, između "bilo gdje" i "nekuda".

U poruci koju mi nije odmah poslao pisalo je:

„Znaš, mogao sam ostati. Samo da si rekao. Samo jednu riječ.“


Obrisao je. Nije fer. On mu je dao sve. Nije mu dužan još i tu odluku.


Napisao je novu:


„Ako sam ti ikad išta zamjerio, sad sam ti zahvalan. Vidiš, taj tvoj osmijeh mi je sad štit. Biće mi lakše da izdržim let.“


Stisnuo je „pošalji“.


Kad se ukrcao, pogledao je kroz prozor. Nije mogao da ga vidi, ali ga je zamišljao kako izlazi iz zgrade, kako hoda kroz kišu, sam, ali ne slomljen.


Znao je da će sjesti u auto. Znao je da će ugasiti radio. Samo će voziti, sa svojim mislima, jer poznaju se već toliko godina. A on? On će sletjeti, disati, raditi, brojati dane.



I jednom, kad se vrati neće biti ni rastanak, ni terminal, ni kiša.


Biće samo on, na istom mjestu. I znaće da je sve ovo bilo samo predigra nečemu stvarnom.



Aerodromi su mjesto gdje se sudbine isprepliću, gdje se ljubav testira, a srca čuvaju nadu. I dok sam vozio ka našem stanu na Zvezdari, znao sam da ću se vratiti na aerodrom, da ću te ponovo zagrliti, i da će sve ovo biti samo uspomena.


Jer ljubav, kao i avioni, uvijek pronalazi put do kuće.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     Kraj drugog dijela.

Kategorija:

Gay erotske priče 

• 11 Maj, 2025
• marinar
• 37 glasova
• 3343 pregleda