Svilena buba
13. 2. 1975.
Iznenadno dobovanje kiše u napukao oluk probudilo je Rudija iz sna o jednoj kiši od pre tri decenije. Pljuštalo je po glavama njegove sestre i majke koje su nakvašen rumunski ćilim gurale ka njemu, kao najmlađem, ne bi li bar on ostao suv u tom čamcu koji kao da će da ih potopi. Iako je sada nad njim stajala bezbedna tavanica, u toploj sobi u kojoj svake noći sanja taj isti san, kiša u njegovoj glavi nikada nije prestala da lije.
Ni sam nije znao zbog čega nisu na vreme pobegli. Nismo krivi pa čemu da bežimo- bile su dedine reči. Oca je već odnela logorska smrt u malariji tog jutra kada je poslednji put, kao premoren konj, pasao travu koje je još ostalo iza žičane ograde, nedeljama ne videvši parče hleba po kazni za sve ono što nikada nisu uradili.
Završeno je, čemu se na to vraćati. Rudi ustaje, zahvalan što je živ, pedesetak mu je ali ipak još vredno brine o staroj majci. Sopstvenu porodicu iz davnih strahova nikada nije stvorio. A skoro smešno, oni kojih se bojao sada su mu najbolji prijatelji. Jer sve je završeno, zaboravljeno, ratne sekire su pokopane, da li na nekom cvetnom proplanku ili kraj jame u koju su bacane nedužne žrtve- sada više nije važno. Stavlja kafu, Jovica uglavnom oko deset navrati iz svilare.
U kući Rudijevog dede, Jovica je sada gazda. Majka je kod njegovog dede ostala da služi, tako su se njih troje spasili. Rudi se više ne oseća kao sluga. Jovica je dobar, a Rudi je odabrao da veruje u dobro.
Tog kišnog dana Jovica kasni na pauzu za doručak, pojavljuje se pokisao na vratima i uznemireno govori kako bi danas radnike ranije da pusti kući. U ruci mu drhti požuteo svežanj starih hartija, koverata. Pisama?!
Pomenuo je bio jednom da negde postoje. Da je Mathias uspeo da ih prokrijumčari po još jednom sluzi koji je bio otkupljen i ostao na prividnoj slobodi. Pisma za Rudija. Kao da je znao da je onaj predug zagrljaj ispod duda bio sudbonosan i da mu se nikada neće vratiti.
Tog jutra je Rudi ostavio Jovicu samog za kafom, zgrabivši mu svežanj iz ruku i odjurivši u svoju malu sobicu sa pogledom na drvored.
27. 10. 1944.
Dragi Rudi,
Čini mi se da ovo neće na dobro izaći. Pišem samo tebi i Jožefu, jer su moji svi ovde, zarobljeni sa mnom. Treći dan je otkako smo zatvoreni, i sve više sumnjam da ćeš ovo ikad pročitati.
Mene i oca koriste za rad na njivi. Ti znaš da smo na to navikli, ali sada je drugačije. Šibaju nas dok radimo i čitavo telo me boli. Moja koža je sva u ranama. Nedostaju mi tvoji poljupci. Nestajem, sitan i izgubljen, kao insekt kad ga deca zatvore u teglu, neko vreme gledaju a onda zaborave i on se osuši, tako malen i ustakljen.
Voleo bih da se odnekle stvoriš, nag i tako lep u punoj snazi, da se samo osmehnem a da me ti oslobodiš. Sanjam o vama, ne prođe sat da se ne zapitam kuda su vas odveli.
S ljubavlju, tvoj M.
31. 10. 1944.
Moj Rudi,
Nadam se da Krauss ne čita ovo što ti pišem, jer nisu ista pisma kao za komšiju Jožefa. O Bože, da li ćemo ikad ponovo biti komšije? Deluje mi kao da sam ceo svoj život samo usnio i da nikada nismo postojali.
Nisam čuo nikakve vesti o Jožefu, a što je mnogo bolnije, ni o tebi. Molim se Bogu svakog jutra da si živ. I svako jutro napišem po neko pismo, a Krauss ih krije u jednoj sirotinjskoj torbi koja ne izgleda sumnjivo, nadajući se da će smisliti plan kako da prvi pobegne. Posmatram ga, a sve je slabiji. Neka pisma sam zgužvao jer su prepuna očajanja, Rudi.
Popodne nam daju da predahnemo i onda budan sanjam o nama. Kako ćemo nastaviti tamo gde smo stali. Makar me i regrutovali, samo da ne trulim ovde gledajući nemoćno zverskoj smrti u oči. Ne mogu da gledam sve ovo, ne mogu više da slušam krike, neka mi Bog oprosti.
Pred očima vidim tvoja bosa stopala kako gaze plodove našeg bogatog duda, one godine kad je rodio ‘preko svake mere’, što bi kazala tvoja draga mati. Kao da te tu sam postavljam u glavi, na mestu gde smo se prvi put osladili. Tako si ti zvao ono naše, a samo ti i ja smo znali šta to znači.
Sećam se svega i znaj da nikad neću zaboraviti. Ti si imao nazive za naše igre, ali ipak sam ja bio onaj stidljiviji. Sada se zbog tog gorko kajem, dragi moj. Sve bih dao da te zagrlim.
S tugom, M.
14. 11. 1944.
Rudi,
Ne znam koliko ću još izdržati. Ako neko preživi ispričaće ti šta smo ovde prošli. Ja imam skroman Kraussov papir i ne smem da trošim puno reči pa pišem ovako sitno. Voleo bih da makar ti preživiš i da ovo pročitaš.
Ne daju mi da te na miru sanjam. Bolesni urliču, gladni su poludeli. Ja ne znam odakle mi snage, iskren da budem još uvek čekam da me svakog trena odvuku i kažu “Ti mali, ideš za Rusiju!” Ali još nisu došli, a ti znaš da ja slabo podsećam na budućeg vojnika, pa možda je to zato. Ne vide me u svojim redovima ovako bledog i rođenog s bolešću.
Sada mi je obolela duša. Za tvojim dodirom. I ne znam više ni da li bi je taj dodir sada mogao izlečiti. Brat mi je umro, Rudi, tako smo čuli, a majka samo što nije svisnula. Da ga makar nisu odvojili od nas.
Jedna starija žena je tu sa nama, koja poznaje tebe i tvoju mati, pa mi je pričala o vama, iako sve znam, bilo je tako lepo još jednom sve od nje čuti. Rekla je kako nas je viđala zajedno i kako zna, kako oseća da ćemo se ponovo družiti. Neka je dragi Bog čuje.
Sada je retko mirno samo noću, kada uspevam da misao isključim. Spavam na slami, a sećam se kako spavam na tebi, na tvom telu koje gori. Konačno bez odeće, baš kao sada, a tako mi je hladno bez tebe. Ipak, drago mi je što nisi tu, jer to može značiti da ćemo se opet sresti.
Tvoj Mathias
22. 11. 1944.
Moj mili Rudi,
Oprosti što ću pisati kraće. Jedva da sam pronašao čime. Za papir se Krauss nekako snašao, i sve više verujem da će uspeti izaći. Više i nemam drugu nadu.
Slab sam i stalno povraćam ono malo grozne hrane koju uspem da progutam. Mučim se. Trudim se, i zamišljam onaj lep kuglof tvoje majke, a u ustima osećam samo mešavinu kuvanih krastavaca sa zasoljenim mlekom. Ne mogu više.
Gospođa za koju sam ti pomenuo da vas poznaje je noćas preminula. Bolest ovde lako napadne stare i slabe. A ja se sa dvadeset sedam osećam kao da mi je bar sedamdeset i dve. Sve je prazno i ispunjeno bolom. Majka je s ostalim ženama odvedena od nas, a ocu je jako loše.
Osećam se grešno kada te sanjam, ali to mi je jedini beg. Daje mi snagu da onima u gorem stanju pružim bar poneki osmeh. Zadržavaju me na Zemlji tvoje usne i ono sećanje kada sam ti izljubio ruke, od ramena sve do vrhova prstiju. To je bio način da ti kažem tada, način koji više nemam.
Volim te najviše.
Tvoj M.
26. 11. 1944.
Rudi moj,
Ovog jutra kao da smo buncali obojica. Ništa nisam razumeo oca, samo hrlim da mu pomognem, a snaga me izdaje i sa svakim pokretom se preznojim. Mislim da se ono moje vratilo. I čini mi se da ćemo umreti, ako ne od slabosti, onda sigurno od hladnoće.
Pomiren sam s time. Neka deca ovde nisu doživela ni svoju desetu, a ja sam eto proživeo lepu mladost, sa tobom. Oh, nikome ne bih dao naša sećanja. Osećam da moraju nastaviti da žive i kada nas ne bude, toliko su lepa, Rudi.
Krauss je razradio plan kako da prevari komandira, sa rizikom da će ga odmah streljati ako ne uspe. Druga opcija mu je da preko Salzmanna dođe do kontakta sa Perom Milojevićem i da ga ovaj izbavi. U tom slučaju, možda ćeš ipak pročitati sve ove reči.
Jedno dete je prolilo supu preko Kraussove torbe, i nekoliko pisama se smočilo. Sušio sam ih rukama kada me ne vide, a onda ih ljubio, dugo, i gledao žmureći u tebe kako ih otvaraš.
Sećaš li se svake naše igre? Najdraže su mi one prve, posle škole, kako trčimo kroz mećavu i posle se kod tebe ili kod mojih sušimo kao ova moja pisma, samo kraj dobre vatre. I posle, one tajne igre, kada me je grejalo tvoje nemirno golicanje. Pamtim te dane nevinosti kada me je plašilo da pomislim na tvoj rumeni vrh.
Mnogo mi je hladno, dragi moj, drhte mi slova na papiru. Nadam se da ću ti još pisati.
M.
4. 12. 1944.
Dragi Rudi,
Kao da sam predosećao ovoliki sneg. Odneo je još nekoliko života, pa i očev. Oca su pred samu smrt istukli i njega i nekolicinu preživelih naterali na najgore poslove. Znaš koliko mu je slabo srce, jedva da je izdržao sve ove dane. Negde je na nebesima sa ostalima, mole se za nas da ne zakasnimo gore.
Možda ću te tamo sresti, ako ne pre. I zagrliti onako snažno koliko još u meni ima života, a to nije puno, ne zameri. Ti si sve što mi je ostalo, makar u sećanju, a i to je nešto u ovoj štali života koju jednako prazne tifus i bičevi.
Ostalo je samo nas par u životu. Ne znam šta će nama uraditi. Kraussu kao da je bolje, veruj mi da ga je inat održao. A ja proklinjem oca što se nije pridružio pokretu, makar postao izdajica, sada bi bio živ i nastavio da razmotava svilene čaure.
Teši me jedan prijatelj, Fridolf se zove, nije iz našeg mesta. Uvek mi ustupi svoju supu jer kaže da mu ima ukus neoprane noge. Nemoj mu zavideti, sa nekim moram da razgovaram, a više bih voleo da i on jede, rebra mu se vide. Čini mi se da neće još dugo, ili samo ne vidim sebe.
Krauss je nabavio nekoliko cigara od našeg stražara. Naredne nedelje taj stražar je smenjen, a nama je ukinuta supa. Zapalio sam cigaru prvi put u životu, kašljem i uživam u smradu, toliko mi je svega drugog dosta.
Nemam suza, imam samo nesnosne glavobolje. Dok se ne umirim i kao mrtav sanjam. Ono jednom kada si me izmasirao vešto kao najspretnija Kineskinja. I golicao svuda dok se opirem, a ti ne popuštaš, na kraju me telom pokriješ da ne mogu nikuda, i trljaš, dugo trljaš… moj Rudi jedini.
Tvoj gladni, onemoćali rob, M.
17. 12. 1944.
Rudi,
Krauss je uspeo da stupi u kontakt sa Salzmannom i ujutru dolazi Milojević da ga preuzme. Ako sve bude kako treba, krenuće putem kuće, ka vama, sa torbom koja ti donosi deo mene. Ostao sam sa tri starca i jednim mlađim bivšim vojnikom na samrti. Radimo bez hrane od prošlog utorka, glava me užasno boli dok bosi stojimo na snegu.Kada budem pao u rov, mislim da će me samo zaliti živim krečom kao i ostale. Fridolf je sinoć iznet bez svesti i nisu ga vratili.
Ako si još živ, molim te da nastavi da živiš, učini to za mene. Znam da je pre dva dana trebalo da napuniš dvadeset drugu. Ceo taj dan sam mislio na tebe i sećao se svih prošlih rođendana, naročito onog plišanog konja tvoje sestre što mi je uvek ličio na čudnog zeca, sećaš se? Poslednje čemu se nadam je da ste još uvek svi zajedno. Nastavi naš posao, preuzmi svilaru i drvored, sposoban si mladić i pronaći ćeš dobre radnike.
Ako se ne vratim, pošto više neću imati kako da ti pošaljem pismo, želim da znaš da je svaki moj poljubac u onoj vreloj, tamnoj noći u tvojoj sobi značio da ti njime poklanjam svoju dušu deo po deo baš kao ova spakovana pisma. Sa tobom je te noći i bol postao sladak kao dudinje. Pisma možda i neće stići do tebe, ako se Kraussu nešto desi ili ga opljačkaju, ali moja duša je zauvek tvoja.
Voli te M.
13. 2. 1975.
“Znao sam da će te potresti”, provirio je Jovica oprezno u Rudijevu sobicu, zatičući ga kako gleda ka drvoredu sa zarobljenom maglom u tamnim očima. “Ipak sam morao da ti… pripadaju ti, da pročitaš, iako je kasno… Srećom, Perina ćerka ih je pronašla u nekoj prljavoj torbi, kaže, godinama sakrivene nakon Kraussove iznenadne smrti… Žao mi je”, dodao je nervozno jer Rudi nije reagovao. “Ostavio sam vam doručak na stolu, da znaš… tebi i majci, ja sam pravio. I… nemoj da čekaš da se ohladi-”
Rudi je gledao u dudove. U drveće što je one godine rodilo ‘preko svake mere’. Više kao da i ne rađa, kao da je i njega zaustavilo vreme. Činilo mu se da je ostao živ tih trideset godina samo da bi pročitao par reči o ljubavi i uverio se u istinitost onoga o čemu su svi morali da ćute. Nije nikoga mrzeo, ne više. Naročito ne sada, kada je stara ljubav ispunila srce i ni za jedan drugi osećaj nije ostalo mesta.
Lomilo ga je i treslo, a kada su krenule tople suze, pošto je začuo zvuk kapije i Jovicinog povratka poslu, nije se ni trudio da ih zaustavi. Neka teku, brze i lude, neka ne staju. Neka odlaze onako kako reka ide, kako pljusak nagrne, kako se spiraju ožiljci ranjenog i sve nestaje, kako se sadi i neko novo drvo zaliva da rodi što pre.
- Kategorija:
- Gay erotske priče
- 10 Jan, 2025
- 2039 pregleda
Prelepo,
Kao da čitamPekićev roman “Kako upokojiti vampira” na steroidima dedinih pisama iz zarobljeništva!
BRAVO!
Stvarno je smor što su komentari ovako ograničeni, možda bih mogao da ga potrošim na neku drugu priču jer sam sad pročitao par novih i odličnih, ali još jednom prosto moram ispod Basijeve...svako dobro, majstore. Hvala što nam pišeš.
Definitivno najbolja, da je moglo više seksa opisati ne bih zamerio:) ali predobra. Prepoznatljivo tboja a opet totalno nova
@julijana Julijana tetka smiri malo nagone i tvoju potrrbu mlade osobe da ponizavas ,i unizavas .Budi dobra kujica kao sto si samu sebe opisala sa svim svojim teletabisima zajedno .
Ovo je VELIKO, samo bez skromnosti, nema te svet! prica nije ya glupe sajtove pisi za velike kuce, tamo falis.volimo te!
@JuliaN444 Džuli znaš sve, da ne ponavljam
@sasha015 Hvala Sale od srca, veliki pozdrav za Mačvu!!
@uprolazzu Moguće da te je podsetila na neku, sigurno ne moju, prvi put je napisana u besanoj noći 9. januara:)
Moj pokušaj je bio, kao i u svim pričama do sada, da budu originalne, i da ova, posebno draga, pored istorijskog okvira sadrži nešto najličnije, moje, naše, blisko i trnovito.. toplo i gorko, sveto i mahnito.. zauvek izgubljeno a još uvek tako živo.
Hvala svima na lepim porukama.
Basi, nemoj mi zameriti, ali ja kao da sam ovu priču negde davno već pročitao. Da li si je ti već objavljivao?
Drugi put čitam, stvarno si neverovatan. Čestitke na svim ovim divnim maštovitim pročama prepunim lepote tuge strastii itekako dobrog erot.naboja, svaka ti je svet za sebe,nikad ponavljano nikad dosadno. Bravo Basi svako dobro ti želim,pozrav iz Mačve
Femmy_ душо, није ово за тебе, држи се телетабиса и убрзаних порнића, што даље од сентимента.
Preterano ,na kraju svega dosadno ,previse detalja ,zbog kojih na kraju zaboravite i sta citate .